Akademik prof.dr. Suad Kurtćehajić smatra da se, htjeli mi to priznati ili ne, Bosna i Hercegovina nalazi u procesu tihe disolucije. Ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine ne funkcioniše na skoro pola njene teritorije odnosno prostoru entiteta RS već par mjeseci. Dodikova politika ne priznaje Ustavni sud, njegove odluke iako je članom 3. stav 3.b jasno rečeno “entiteti i sve njihove organizacione administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe BiH i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne kao i odluke institucija BiH…“.
Dodikova politika ne priznaje Visokog predstavnika i njegove odluke iako je on Aneksom 10 članom 5. konačni tumač civilnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma. Državna imovina BiH je protivpravno i protivno odlukama Ustavnog suda BiH koje su konačne i obavezujuće najvećim dijelom već uknjižena kao imovina entiteta Rs.
Internacionalna zajednica oličena u Visokom predstavniku umjesto da suspenduje iz politike Milorada Dodika i sve aktere koji su učestvovali u ovim radnjama nijemo posmatra a EU i SAD blagim sankcijama stvaraju privid da neće tolerisati Dodikovu politiku. Ta politika polako stvara pretpostavke da u poželjnom trenutku raspiše referendum za nezavisnost RS a internacionalna zajednica vrlo lako može i na taj potez pomjeriti crvenu liniju i reći da neće dozvoliti provedbu rezultata takvog referenduma.
Šta je BiH dovelo u ovo stanje. Prije svega to su tri etnoreligijska identiteta od kojih su srpski i hrvatski potpomognuti agresivnim velikodržavnim politikama Beograda i Zagreba dok su politički lideri bošnjačkog etničkog korpusa propustili ključne godine nakon Dejtonskog sporazuma, kad je bošnjački narod kao žrtva imao simpatije cijelog svijeta koje su se postepeno gubile, da integriše BiH uz pomoć internacionalne zajednice. Nakon 2006 godine i odbijanja Aprilskog paketa i američke reakcije koja se ogledala u smanjivanju njene zainteresovanosti za Bosnu i Hercegovinu te odlaska neumoljivig Visokog predstavnika Pedija Ešdauna koji je za dan znao smijeniti 59 funkcionera iz entiteta RS dolazi do postepenog urušavanja Bosne i Hercegovine.
Akademik Suad Kurtćehajić smatra da je u ovakvoj Bosni i Hercegovini koja je duboko podijeljena dubokim nepovjerenjem između tri etnoreligijska identiteta afirmacija bosanstva koje nije religijski obojeno odnosno koje pripada svim religijama kao i ateistima možda poslednja šansa da se stvori kohezioni faktor koji bi se suprostavio puzajućoj secesiji BiH.
Bosanac je prvo logičko, osnovno i najprirodnije značenje i u narodnom i u nacionalnom smislu za pripadnost Bosni kako u narodnom tako i u nacionalnom smislu. Svi drugi nazivi uključujuci Bošnjak kao i Srbin i Hrvat u Bosni udaljavaju od prvog i pravog značenja.
Akademik Kurtćehajić smatra da su napravljene dvije historijske greške. Prva uoči popisa 1991. godine kada su bosanski Muslimani trebali uraditi ono što im nije dato 1968. godine kada su priznati pod nacionalnim identitetom kao Muslimani sa velikim M. Iako su se i Tito i naši prvaci poput Hamdije Pozderca upirali da se stvori bosanska nacija srpski i hrvatski komunisti to nisu dozvolili. Ali 1991. godine su to mogli uraditi s tim što su se morali oslobodit islamskog identiteta jer je bosanstvo bilo pripadnost za sve koji osjećaju da pripadaju bosanskoj kulturi, tradiciji, običajima bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Da je to tad urađeno BiH bi mnogo bolje prošla u nastupajućoj jugoslovenskoj krizi. Dobrica Ćosić je u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti 1989. godine rekao
„Srbi nemaju što više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cijenu sprečiti službeno priznavanje bosanske nacije“
Nažalost nismo shvatili Ćosićevu poruku a i danas to ne razumijemo, a suština je bila da bi mnogi Srbi prigrlili bosanstvo.
Drugi put je bilo 28. septembra 1993. godine na Bošnjačkom saboru gdje su se uglavnom lomila koplja između postojećeg muslimanskog i bošnjačkog identiteta. Bošnjaštvo je prevladalo ali se odmah vezalo za pripadnost islamskom identitetu i tako je postalo redukovana verzija bošnjaštva iz devetnaestog vijeka koje je apsorbovalo sve stanovnike Bosne. Bosanstvo je opet izbjegnuto jer se ono po svojoj prirodi nije moglo vezati za jedan religijski identitet iako da je tada prihvaćeno veliki broj bosanskih Srba i Hrvata koji su bili pripadnici Armije BiH bi preuzeli bosanski identitet a i mnogi iz miješanih brakova kao i Srbi i Hrvati koji nisu bili zaraženi velikodržavnim politikama susjeda. Tada se vjerovatno znalo da je naziv Bošnjak imao historijsko uporište u XIX vijeku i do 1906. godine kada su ga Austrougarske vlasti ukinule ali uz prethodne razgovore i suglasnost Alibega Firduza prvog Predsjednika i osnivača Muslimanske narodne organizacije i Predsjednika njenog Izvršnog odbora Saliha Bičakčića koji je potpisao da muslimani samo traže vjersko prosvjetnu i vakufsku samostalnost a da ih ne zanima nikakvo narodno određenje. Možda je zato ovaj naziv brzo i zaboravljen. Nisu mu pridavali neki značaj već su gledali da se ne pravi agrarna reforma jer su bosanski muslimani u to vrijeme bili vlasnici 90% zemljišta u Bosni. Cijenu ovakve greške platili su bosanski muslimani u sljedećim decenijama kada su lutali bez etničkog identiteta
Nakon promjene identiteta bosanskih Muslimana u Bošnjake 1993. godine na poslednjem popisu 2013. godine imenovana su tri naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati a u rubrici ostali su se mogli izjasniti oni koji smatraju da im ponuđena tri etnička identiteta ne pripadaju.
Pri tome je napravljena velika greška koja nema ustavno uporište. Stajalo je etnos/nacija čime su se ova dva pojma nastojali izjednačiti. U kategoriji ostalih je tako bilo više od 400 nacija čime je Bosna i Hercegovina imala više nacija od Ujedinjenih nacija. Naš Ustav ne poznaje kategoriju nacije već samo naroda i zato se morao popis napraviti kao struktura stanovništva Bosne i Hercegovine koju čine njeni narodi a ne etnos/nacija.
Kada je u pitanju odnos nacije i naroda u Bosni i Hercegovini iskristalisala su se tri pogleda.
Prvi koji zastupa akademik Ferid Muhić koji je na stanovištu da su Bošnjaci i nacija i narod gdje god žive u svijetu. Sličan stav zastupaju akademici Slavo Kukić, Mirko Pejanović i Žarko Papić koji smatraju da je u Bosni i Hercegovini završen proces nacionalnog diferenciranja na tri nacije: bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Ovakvom njihovom gledanju išao je na ruku i popis koji je izjednačavao narod i naciju.
Ako pođemo od moderne teorije nacije koja pod nacijom podrazumijeva državljane jedne države i polazeći od činjenice da u Ujedinjenim nacijama ima članica koliko ima država onda imamo paradoks kad je Bosna i Hercegovina u pitanju. Bez države prema modernoj teoriji nacije nema ni nacije a ako BiH ima tri nacije onda je to pretpostavka njene podjele.
Akademik Ferid Muhić smatra da ni to ne bi bilo strašno te je u svojim ranijim izjavama istakao da bi u slučaju podjele BiH ona imala samoodrživu državu, veću od Kosova i Crne Gore a sličnu po veličini sa Slovenijom. Nažalost ne samo akademik Muhić nego i brojni glasnogovornici bošnjaštva iako javno govore o nedodirljivosti cjelovite BiH duboko u sebi priželjkuju njen raspad i stvaranje male bošnjačke nacionalne države. Takav „Bošnjakistan“ smatra akademik Kurtćehajić bio bi kraj bosanskih muslimana na ovim prostorima. Ako su Palestinci koji su poslije Drugog svjetskog rata 1946. godine bili prisutni na 90% današnjeg Izraela a danas svedeni na 10 % uz činjenicu da je Izrael okružen islamskim zemljama, kakve bi bile šanse „Bošnjakistanu“ da opstane okružen hrišćanskom Evropom. Dugoročno ne bi bile nikakve. Zato je svako razmišljanje o podjeli BiH kao alternativnog rješenja katastrofalno. Bez države neće opstati ni bošnjački narod. Također se moramo oduprijeti etničkom konceptu nacije koji nam srpski i hrvatski intelektualci neprekidno nameću a nažalost i definiranje popisa sa rubrikom etnos/nacija su uspjeli progurati.
Drugo gledanje na naciju i narod je ono koje zastupaju akademik Esad Duraković i prof.dr. Senadin Lavić i koje je najviše razumljivo jeste da nacija određuje pripadnost državi a narod zajednicu koju povezuju kultura, tradicija, običaji itd. To je francuski koncept moderne nacije.
U ovom konceptu nacije bi u BiH bila bosanskohercegovačka ili skraćeno bosanska nacija kao zajednica svih državljana Bosne i Hercegovine. Narodi bi bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali narodi koji žive u Bosni i Hercegovini. I to bi bilo u redu kada bi mi kao Švicarska imali unutrašnju suglasnost njenih naroda (Francuzi, Njemci, Italijani i Reto Romani) za jedinstvenom nacijom. Na žalost u Bosni i Hercegovini se lome dva koncepta nacije etnički koji zagovaraju već pomenuti akademici Muhić, Kukić, Pejanović i Papić i nacije državljana koji zagovaraju akademik Duraković i prof.dr. Lavić. Prvi govore da su u BiH narodi i nacije Bošnjaci, Srbi i Hrvati i da je to isto a drugi da je nacija zajednica građana jedne države a narodi zajednica koju povezuju kultura, tradicija, običaji itd.
I koliko god bošnjački intelektualci govorili da je nacija pripadnost državi, srpski i hrvatski intelektualci to ne prihvataju i govore da su oni državljani BiH ali kategoriju nacije odvajaju od državljanstva i sebe određuju nacionalno Srbima i Hrvatima.
Treći model koji zagovara akademik Kurtćehajić kako bi se izašlo iz ovog vrzinog kola jeste također zasnovan na konceptu nacije kao pripadnosti državi ali da to ne bi bila formalna nacija koju drugi ne uvažavaju i koja je u stvarnosti fikcija potrebno je imati njen matični narod, kao što to imaju svi naši susjedi, koji u sebi objedinjuje cijelu bosansku kulturu, običaje, tradiciju, sve njene religije i ateizam kao i različitost jezika a to je bosanski narod koji će biti osnova stvarne a ne formalne bosanske nacije.
Na žalost Bošnjaci ne mogu nikada prerasti iz naroda u naciju u modernom konceptu poimanja nacije jer su vezani za jednu religiju i nije to samo odbijanje bosanskih Srba i Hrvata nego je i od tog Bošnjačkog sabora nametan koncept vezivanja tog naroda za islamski identitet tako da je naziv Bošnjak, koji je ugarskog porijekla i kao tuđa riječ (barbarizam u lingvistici) došao na naše prostore najvjerovatnije preko franjevaca, reduciran u odnosu na integralno bošnjaštvo od sredine XIX stoljeća.
Prednost bosanstva je što je Bosanac naziv iz našeg bosanskog jezika, moderan izraz i veže se za naziv naše države, što je prirodan i u srcu je bosanskog čovjeka, voli se i osjeća kao svoj, što smo kroz hiljadugodišnju historiju imali bosanske banove, bosanske kraljeve, bosanski srednjevjekovni parlament (Stanak) bosanski jezik, naziv zemlje Bosna, pa onda u Osmanskom periodu bosanski sandžak, bosanski pašaluk, bosanski vilajet, bosanske velike vezire pa i gradovi su nam bili Bosanski Novi, Bosanski Brod, Bosanska Gradiška itd. A danas imamo bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i bošnjačke delegate u Domu naroda PS BiH.
I naziv Bošnjak iako tuđinska riječ (ugarska) ima svoju argumentaciju i historijsku tradiciju istina mnogo manju nego što nam se hoće predočiti, i uz to je etabliran kao oficijelni naziv jednog od tri imenovana naroda ali je problem što bošnjaštvo zbog reduciranog odnosa prema gotovo isključivo islamskom identitetu ne može da bude sveobuhvatan kao naziv Bosanac koji obuhvata sve religijske koncepte kao i ateizam i u tom pogledu ima veliku prednost i koherenciju koju nema nijedan drugi naziv.
Akademik Kurtćehajić smatra da postoje dvije varijante za naziv Bosanac.
Prva je da ako bi se u narednih godinu do dvije, do popisa vidjelo kroz internacionalne konferencije, okrugle stolove, javne tribine, anketu građana da bosanstvo potpuno nadvladava bošnjaštvo da se napravi sličan skup kao 1993. godine samo pod nazivom Bosanski sabor i naziv Bošnjak zamijeni sa nazivom Bosanac u etničkom smislu što znači za sve ranije Bošnjake u cijelom svijetu i naziv Bosanac u nacionalnom smislu što je vezano za državljane Bosne i Hercegovine. Neće Bošnjaci time nestati kao što akademik Muhić kaže. Jer Bošnjak je na ugarskom i danas Bosanac a Bosanac je na bosanskom Bosanac. Radi se samo o abdejtovanju naziva za etničko ime iz Bošnjak u moderno Bosanac koje najviše odgovara nazivu zemlje. Time bi Bošnjaci kako u Sandžaku tako i u cijelom svijetu bili Bosanci jer oni svoje veze nose iz četiri stotine godina življenja u bosanskom sandžaku a ne bošnjačkom, potom bosanskom pašaluku a ne bošnjačkom te bosanskom vilajetu a ne bošnjačkom, a neki dijelovi Sandžaka su bili i u srednjevjekovnoj bosanskoj državi.
Druga varijanta je ako ne bude konsenzusa za Bosanski sabor da se uz nazive Bošnjak, Srbin i Hrvat doda i četvrta kategorija Bosanac i još neke etničke kategorije jer prema Preambuli Ustava tri imenovana naroda zajedno sa drugim narodima i građanima BiH utvrđuju Ustav BiH. Akademik Kurtćehajić predlaže da se najmanje sedam naroda imenuje koji su bili najbrojniji na prošlom popisu jer ako se ne imenuju neki iz reda ostalih naroda onda oni nisu ravnopravni nego su diskriminisani.
Bošnjaci se boje da bi u tom slučaju pali ispod 50 %. To je sigurno. Čak nije sigurno ni da bi bili ispred Bosanaca odnosno Bosanci bi mogli biti najbrojniji narod u BiH. Šta bi to značilo u praktičnom smislu. Kao prvo Bošnjaci i Bosanci su u potpunosti opredijeljeni prema Bosni i Hercegovini i vjerovatno bi ih zajedno bilo 60 do 65% i kad je u pitanju državna politika i opstanak BiH bili bi kao jedno. Šta su Bošnjaci dobili s tim što su prešli 50% jer ono što mi vidimo je da Hrvati u BiH koji su skoro četiri puta manje brojni nisu lošije ako nisu bolje pozicionirani od Bošnjaka kao većinskog naroda. Bez obzira na procent sve pozicije u sistemu vlasti Bošnjacima bi pripale kao i ranije od člana Predjedništva BiH do pet delegata u Domu naroda BiH.
Bosanci bi morali da istrpe jer čak i kad bi bili najbrojniji narod u BiH ne bi prema postojećem Ustavu BiH mogli imati člana Predsjedništva BiH niti delegate u Domu naroda BiH dok se ne promijeni Ustav BiH.
Ali Evropska unija i SAD bi jako brzo nakon činjenice da je bosanski multireligijski narod postigao ozbiljan rezultat na popisu i uz unutrašnju inicijativu naših građana našli načina da Bosnu i Hercegovinu preurede u modernu građansku državu. To bi bila neminovnost. Nema drugog načina.
Sa postojeća tri etnoreligijska identiteta to se nikada neće desiti i nema nam spasa do sudnjega dana.
