Danas su se u svijetu u pogledu nacije iskristalisala dva koncepta. Prvi i dominirajući u svijetu je francuski koncept nacije prema kojem je nacija zajednica građana jedne države. Ovaj koncept nacije je najčešći i najprisutniji u državama širom svijeta od SAD, Švicarske, Francuske, Australije i on na određen način zahtijeva konsenzus građana. Tako npr. Švicarska iako nema švicarski narod već ga čine građani italijanskog, francuskog, njemačkog i retoromanskog naroda mada se danas govori o jezičkim područjima ima konsenzus da su svi njeni državljani nacionalno Švicarci. Ostali su stranci.
Prema ovom konceptu u svjetlu Bosne i Hercegovine govorio je nedavno akademik Duraković pojašnjavajući da se pojmovi Bosanac i Bošnjak ne isključuju te da smo svi mi nacionalno bosanci a da su narodi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali. Ovo je jednostavna šema za razumjeti. Rješenje problema akademik Duraković vidi tako da na sljedećem popisu u Bosni i Hercegovini treba posebno da stoji rubrika nacija a posebno narod jer je na zadnjem popisu 2013. godine stajalo etnos/nacija čime su te dvije kategorije izjednačene.
Bilo bi to lijepo kad bi moglo tako ali tu postoji ozbiljan problem ističe akademik Kurtćehajić. Kao prvo to nije urađeno ni u jednoj državi nastaloj raspadom ex Jugoslavije a kao drugo to neće prihvatiti politički predstavnici Srba i Hrvata u BiH koji smatraju da su oni etnički i nacionalno Srbi i Hrvati i da je u BiH završen proces oformljavanja nacije sa tri nacionalna identiteta. Ovakvo stanovište zauzimaju akademici Slavo Kukić, Mirko Pejanović, Žarko Papić a na sličnom fonu je i akademik Muhić smatrajući da su Bošnjaci narod i nacija.
Koncept akademika Durakovića zasnovan na francuskoj teoriji nacije da je nacija zajednica građana jedne države a narod zajednica povezana zajedničkom kulturom, historijom, teritorijalnim vezama, običajima, tradicijom itd., je koncept koji dominira u savremenom svijetu i bilo bi sjajno kada bi to moglo da se primijeni u Bosni i Hercegovini.
Ali nažalost smatra akademik Kurtćehajić nijedna od država nastalih raspadom Jugoslavije ne funkcioniše po tom konceptu nacije. Nije tu problem samo Bosna i Hercegovina pa da svi njeni građani neće da budu nacionalno Bosanci kao što su u SAD Amerikanci, u Francuskoj Francuzi, u Švicarskoj Švicarci. U Hrvatskoj većina Srba ne prihvataju da su nacionalno Hrvati, kao i većina Bošnjaka i Albanaca koji ne prihvataju da su nacionalno Crnogorci u Crnoj Gori. Ili uzmimo primjer Srbije u kojoj je popis od 2022. godine bio napravljen po nacionalnoj pripadnosti i na popisu su imali dvadeset dvije nacije: Srbe, Albance, Bošnjake, Bugare itd ali ne i Srbijance. Po francuskom modelu nacije u nacionalnom smislu bi trebali biti svi Srbi kao i u BiH Bosanci. Nerealno je očekivati da Albanci i Bošnjaci prihvate da budu nacionalno Srbi.
Suština je da je na prostoru ex Jugoslavije ali i u samoj Jugoslaviji funkcionisala a i danas funkcioniše istočna varijanta kao drugi koncept nacije koja izjednačava narod i naciju a pod nacijom podrazumijeva ono što francuska teorija smatra narodom: zajednicu ljudi sa istim porijeklom, historijom, običajima, kulturom, tradicijom pa i teritorijalnim vezama i odvaja kategoriju nacije od državljanstva. Proklamovanje bošnjačkih intelektualaca da su svi državljani Bosne i Hercegovine Bosanci a da smo etnički Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali dok većina Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini ne prihvataju koncept bosanske nacije već je smatraju državljanstvom u praktičnom smislu je pogubna samo za Bosnu i Hercegovinu jer samo ona nema matični narod izveden iz imena države.
Sve države nastale raspadom Jugoslavije imaju svoje matične narode proistekle iz naziva države: Srbija Srbe, Hrvatska Hrvate, Slovenija Slovence, Makedonija Makedonce, Crna Gora Crnogorce. Jedino se u Bosni i Hercegovini misli da Bosna može bez Bosanaca koji bi trebao biti matični narod koji se veže uz ime države.
Stanovište akademika Muhića da su Bošnjaci narod i nacija i uz postojanje druga dva etnoreligijska identiteta uz nepostojanje bosanskog naroda u ozbiljnijem kapacitetu vodi prije ili kasnije do neminovne podjele BiH.
Dok većina Srba i Hrvata u BiH stoji na stanovištu da su oni i nacionalno i etnički Srbi te da su državljani BiH, veći dio Bošnjaka neprekidno mantra da smo svi nacionalno Bosanci a etnički Bošnjaci.
Jedini izlaz iz te situacije jeste imati etničke Bosance koji jedini imaju kapacitet da kroz vrijeme prerastu u stvarnu naciju državljana BiH po francuskom konceptu nacije. Jer BiH nikada ne može biti bošnjačka, srpska ili hrvatska nacionalna država ali može biti bosanska. Naši susjedi će se kroz vrijeme jer imaju matični narod koji je imenom vezan za državu razvijati u tom pravcu dok će se Bosna i Hercegovina sa tri etnoreligijska identiteta približavati podjeli ili u najmanju ruku tapkati u mjestu ukoliko ne bude imala matični narod Bosance koji se imenom veže uz državu.
Tri imena koja su u historiji korištena za bosanski narod jesu Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci.
Bošnjani je termin koji je korišten kroz cijeli srednji vijek nezavisne bosanske države u kojoj imamo bosanske banove, bosanske kraljeve, bosanski stanak ( srednjevjekovni bosanski parlament) bosanski jezik i koji najviše odgovara savremenom nazivu Bosanac.
Dolaskom Osmanlija na prostor Bosne gubi se naziv Bošnjanin ali se ne uvodi naziv Bošnjak. Nikada do povlačenja Osmanlija sa naših prostora oni nas nisu nazvali Bošnjak već samo Bosnevi što na arapskom odgovara nazivu Bosanac i Bosnal što na osmansko-turskom također pdgovara savremenom nazivu Bosanac a nikako Bošnjak.
Ugari su još od XIV stoljeća prevodili Povelje bosanskih banova sa bosnyak (čitalo se Bošnjak). Dalmatinski Franjevci već u XVII stoljeću koriste naziv Bošnjak, a i Dositej Obradović 1783. godine. U našu unutrašnju upotrebu naziv Bošnjak dolazi najvjerovatnije početkom XIX vijeka preko dalmatinskih franjevaca. I Matica srpska 1825. godine i Ilija Garašanin 1844. godine govore da u Bosni žive Bošnjaci muslimani, katolici i pravoslavci. Osmanlije naziv Bošnjak koji na ugarskom a danas na mađarskom znači Bosanac i u tom smislu jeste jezički barbarizam ( uvođenje stranih riječi u domaći jezik) nisu koristile u oficijelno smislu ali su ga prihvatili nakon što smo ga mi u Bosni prihvatili ali u vrlo ružnom značenju.
Enver Čolaković u svojoj čuvenoj knjizi Legenda o Ali paši naziv Bošnjak označava turcizmom ( od turske riječi boš sa značenjem ništa i turskom rugalicom za Bosance). Isto to navodi i Bratoljub Klaić hrvatski jezikoslovac u svom rječniku stranih riječi gdje riječ boš ima značenje prazan, pust, neznatan, ništav , nekoristan i dalje Bošnjo kao pogrdni naziv za Bosanca.
Akademik Kurtćehajić smatra da je naziv Bošnjak egzistirao ozbiljnije u domaćoj upotrebi oko sto godina sa početkom XIX stoljeća i da je ukinut 1906.godine od strane AustroUgarske vlade i to nakon konsultacija sa našim prvacima koje nije zanimao ni etnički ni nacionalni identitet već samo vjerska i kulturna autonomija. Uz to su bili zainteresovani da se ne provede agrarna reforma jer su muslimani tada imali oko 90% zemljišta u svom vlasništvu.
Također naziv Bošnjak do 1862.godine je u sebi uključivao kompletan bosanski narod ali se polako rastakao jer je pravoslavni sveštenik Bogoljub Petranović na prostor Bosne došao 1862. godine sa zadatkom da srbizira Bošnjake pravoslavce što mu je i uspjelo u periodu narednih sedam godina do 1869. godine. Božić Klement vatreni Dalmatinac iste godine sa istim zadatkom dolazi u Bosnu da kroatizira Bošnjake pravoslavce ali je taj proces išao sporije jer su se bosanski franjevci trudili da očuvaju ime Bošnjak ali je politika bila jača i vremenom nadvladala volju bosanskih franjevaca.
Također treba reći da taj identitet i naziv Bošnjak za bosanski narod nije imao današnji značaj te da su svi popisi kako za vrijeme AustroUgarske 1879, tako i Kraljevine SHS 1921 i Kraljevine Jugoslavije 1931 bili na konfesionalnoj osnovi.
Odricanjem od bošnjačkog identiteta naši prvaci su bosanske muslimane doveli do stanja da su kod stvaranja nove Jugoslavije bili tretirani kao vjerska skupina. Tek 1968. godine nam je Odlukom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH dat identitet pod nazivom Musliman sa velikim M što je bila smijurija posebno kad su se mnogi izjašnjavali nacionalno Musliman a religijski ateista. Iako je Tito bio zagovornik bosanstva srpski i hrvatski komunisti nisu htjeli ni da čuju za uvođenje naziva Bosanac koji se potpuno odomaćio ali i po kojem su nas svi u ex Jugoslaviji prepoznavali.
Kad su bosanski Muslimani nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine bili u situaciji da pred popis 1991. godine nakon više od stopedeset godina antibosanskog djelovanja velikodržavnih politika naših susjeda promijene naziv Musliman u Bosanac koji bi bio odrednica za pripadnost bosanskom narodu na sceni je bila porobljena svijest bosanskih Muslimana koja je po inerciji nastavila funkcionisati po starim obrascima. Možda bi cijela dalja historija BiH i stanje u BiH bilo potpuno drugačije da se tad prihvatilo bosanstvo. I onda nova greška 1993. godine kad se na Bošnjačkom saboru umjesto modernog naziva Bosanac uzima naziv Bošnjak kojeg su se naši prvaci početkom XX vijeka odrekli i koji se uz to od samog početka promjene imena Musliman u Bošnjak pa do danas veže za islamski identitet što je pogodovalo velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici koja priželjkuje podjelu Bosne. Sa nazivom Bosanac kao oznakom za etnički i nacionalni identitet koji u sebi uključuje sve one koji osjećaju pripadnost Bosni, njenoj kulturi, tradiciji , običajima bez obzira na pripadnost religiji mnoge stvari bi se povoljnije dešavale i danas bi imali drugačiju i mnogo prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu.
Citirat ću našeg lingvstu dr. Mevludina Tanovića oca našeg oskarovca Danisa koji kaže „Bosanac je prvo logičko, osnovno i najprirodnije značenje i u narodnom i u nacionalnom smislu za pripadnost Bosni. Svi drugi nazivi uključujuci Bošnjak kao i Srbin i Hrvat u Bosni udaljavaju od prvog i pravog značenja.
S obzirom da prošlost ne možemo izmijeniti akademik Kurtćehajić ističe da se ne može izbjeći činjenica da u Bosni i Hercegovini postoje kako među Bošnjacima u najvećem broju tako i među Srbima i Hrvatima u manjem broju oni koji žele biti Bosanci a neće da budu ostali.
U ovakvoj situaciji akademik Kurtćehajić smatra da je jako važno da se omogući da na popisnom listiću Bosanac bude imenovan i da ne bude među ostalima. I još bi bilo korisno ali i pravno ispravno da polazeći od činjenice da Ustav Bosne i Hercegovine ne poznaje kategoriju nacije da na popisnom listiću stoji samo etnička struktura stanovništva a ne kao 2103. godine etnos/nacija.
Zagovornici bosanstva svjesni realnosti i slobode svakog čovjeka da se izrazi kako osjeća ne osporavaju ni jedan postojeći identitet ni bošnjački ni srpski, ni hrvatski ali imaju pravo da na budućem popisnom listiću budu imenovani kao narod. Akademik Kurtćehajić ističe da bi to pravo da budu imenovani trebalo dati prvih deset naroda u Bosni i Hercegovini kao i Jevrejima s obzirom na njihovo višestoljetno prisustvo u BiH. Ustavnu odredbu u prambuli da ovaj Ustav utvrđuju Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao ravnopravni narodi zajedno sa drugima i građani BiH može se tumačiti samo na način da ti drugi narodi koji nisu imenovani imaju jednaka prava sa tri imenovana naroda a da bi ova odredba ispunila svoj smisao onda bi se bar određeni broj naroda po rezultatima popisa iz 2013. godine morao naći na popisnom listiću kao imenovan narod inačer bi bili diskriminisani što je protivno čl.2 Ustava BiH koji govori o ljudskim pravima.
Apologete bošnjaštva smatraju da bi procent Bošnjaka pao ispod 50% ako se prihvati inicijativa Bosanaca. To je tačno ali korist koju Bošnjaci imaju od tog procenta je neznatna od koristi koja bi se desila sa činjenicom da se u BiH pojavljuje nova politička činjenica Bosanci i svaki procent više Bosanaca je izuzetno značajan za novu percepciju Bosne i Hercegovine koja će se stvoriti od strane Evropske Unije i SAD da postojeći Ustav više ne može funkcionisati i da je potrebno BiH reorganizirati u pravcu građanske države. Sa postojeća tri etnoreligijska identiteta građanska BiH je fantazija a sa Bosancima u zavidnom kapacitetu kao novom političkom činjenicom građanska Bosna i Hercegovina bi u narednim godinama mogla biti realnost zaključuje Kurtćehajić..
