U tom smislu Kurtćehajić je ukazao da je danas u svijetu dominantan francuski koncept koji razlikuje naciju i narod i prema tom konceptu nacija je zajednica građane jedne države a narod zajednica koja ima povezanost kroz zajedničku tradiciju, kulturu, historiju, osjećaj pripadnosti i sl. Većina država u savremenom svijetu živi po tom konceptu.
Drugi je istočni koncept mada mnogi smatraju da je njegov izvor germanski koncept etnonacije. Prema tom konceptu narod i nacija su sinonimi.
Na prostoru ex Jugoslavije vladao je istočni koncept nacije. Jugoslavija je imala šest naroda odnosno nacija. Raspadom Jugoslavije ništa se nije promijenilo u tom pogledu. Svi njeni narodi Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i Muslimani, a od 1993. godine Bošnjaci postali su i narodi i nacije ne samo u svojim matičnim državama nego i van njih. Nijedna od država nastala raspadom Jugoslavije nije u tom smislu jednonacionalna. Tako recimo Srbija koja ima skoro 80% Srba ima dvadeset dvije nacije prema zadnjem popisu od prošle godine. Hrvatska i Crna Gora imaju sličnu situaciju s tim što su u Hrvatskoj Hrvati kojih ima 92% nacija a ostali su nacionalne manjine Na popisu u Srbiji stajalo je kod izjašnjavanja nacionalnost pa se svako upisivao prema svom osjećaju pripadnosti. U Crnoj Gori stajalo je na popisnom listiću nacija/etnos.
U Bosni i Hercegovini je stajalo etnos/nacija da se jasnije ukaže da je to jedan isti pojam mada u Ustavu Bosne i Hercegovine nigdje ne postoji pojam nacije već samo naroda i trebalo je insistirati da samo stoji narod ili etnos. Često se govori o vitalnom nacionalnom interesu u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH ali u Ustavu jasno stoji vitalni interes naroda. I u preambuli Ustava BiH samo se pominju narodi.
Neki naši akademici i univerzitetski profesori smatraju da je rješenje jednostavno. Bosanci su nacija a Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi da su narodi te da se Bosanci i Bošnjaci ne prepliću jer su to dva odvojena identiteta. Bilo bi lijepo da je to tako ali nažalost nije. U Švicarskoj su svi nacionalno Švicarci ili stranci. Tako je i u SAD, Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Kanadi, Australiji i mnogim drugim zemljama ali kod njih je u jednom momentu postojao konsenzus da to budu. Kod nas ni u jednoj državi ex Jugoslavije se to ne prihvata. U Hrvatskoj ne žele u većini Srbi, Bošnjaci, Talijani, Mađari, Česi, Albanci i drugi da budu nacionalno Hrvati. U Srbiji ne žele Bošnjaci, Albanci, Mađari, Romi i drugi da su nacionalno Srbi. U Crnoj Gori ne žele Srbi, Bošnjaci, Albanci i drugi da su nacionalno Crnogorci pa sasvim jasno ni većina Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini ne žele da su nacionalno Bosanci. Oni jedino prihvataju državljanstvo svoje države i ono što je za francuski koncept nacija to je za njih državljanstvo. Shodno realnosti koju imamo moramo shvatiti da ne živimo po konceptu nacije kao zajednice građana jedne države i tražiti rješenja u okviru naše stvarnosti.
Polazeći od te činjenice kao naše realnosti Kurtćehajić dalje u svom diskursu ističe da svi narodi ex Jugoslavije imaju naziv naroda/nacije izveden iz naziva države samo su u Bosni i Hercegovini Bosanci u kategoriji ostalih i zbog niza razloga a prije svega navođenog popisu bilo ih je na zadnjem popisu nepunih 2%.
Kurtćehajić smatra da je velika greška napravljena najprije 1991. godine što bosanski muslimani nisu promijenili naziv Musliman sa nazivom Bosanac koji je otvoren za sve religije i ateizam i uz to je prvi, najbliži, najlogičniji i uz to suvremen naziv koji je izveden iz naziva naše države. Da je tada to urađeno danas bi možda imali od 70-80% Bosanaca a i pozicija Bosne i Hercegovine bi u jugoslovenskoj krizi i raspadu koji je slijedio bila mnogo bolja.
Druga greška prema Kurtćehajiću učinjena je 1993. godine kada se za etničko i nacionalno ime uzeo naziv Bošnjak koji ima svoje historijsko opravdanje jer je to bio naziv za bosanski narod tokom XIX stoljeća ali ne prije kako neki navode. Međutim Kurtćehajić smatra da je to bio ugarski naziv za bosanca najvjerovatnije preuzet u domaću upotrebu preko dalmatinskih franjevaca te kao tuđinski ne bi smio da bude korišten u važnim obilježjima države kao što je ime naroda i nacije. Drugi razlog je da su iz tog naziva već u drugoj polovini XIX stoljeća izašli bosanski pravoslavci i katolici te da je to postao naziv samo za dio bosanskog naroda i to onog koji je islamski vezan a tome su pogodovale struje u bošnjačkom narodu sa parolama: nacija Bošnjak, vjera islam, jezik bosanski.
Naziv Bosanac koji je otvoren za sve religije i ateiste kao ime za pripadnost bosanskom narodu je bio mnogo bolji i uz to je jedini državotvoran. Danas bi imali mnogo bolju i funkcionalniju Bosnu i Hercegovinu da se to uradilo. Međutim na Bošnjačkom saboru pod sporednom tačkom dnevnog reda bez neke diskusije i glasanja aklamacijom je usvojen naziv Bošnjak a da se građani BiH uopšte nisu pitali koji naziv žele za svoje etničko i nacionalno ime. Da je provedena i minimalna anketa među građanima nesumnjivo je da bi izbor bio naziv Bosanac.
Danas imamo Bosnu i Hercegovinu duboko podijeljenu između tri etnonacijsko religijska identiteta a naziv Bosanac koji je državotvoran i uz to najbolji za pripadnost bosanskom narodu je u kategoriji ostalih. Mnogi građani Bosne i Hercegovine bi htjeli da izađu iz ove duboke podijeljenosti i smatraju da je afirmacija bosanskog naroda i nacije najvažniji integrativni faktor za očuvanje jedine države koju imaju i spremni su da na sljedećem popisu budu Bosanci ali traže da popis ne može biti navođen što je jedino kod nas urađeno jer je na popisnom listiću stajalo u rubrici etnos/nacija: Bošnjak, Srbin, Hrvat i ne izjašnjava se tako da je to djelovalo sugestivno kako da se pišu što nije u skladu sa naučnom metodologijom i evropskim vrijednostima. Kod naših susjeda nije bilo navođenja već samo npr., u Srbij nacionalnost i onda se upisujete prema vlastitom osjećaju pripadnosti. Isto tako je bilo i u Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Ideja afirmacije bosanstva koje je u srcima bosanskog čovjeka i samo čeka da se ispolji naišla je na veliki otpor Bošnjaka posebno onih sa jakim islamskim identitetom sa argumentacijom da će se najviše Bošnjaci podijeliti na Bošnjake i Bosance a mnogo manje Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini što Kurtćehajić smatra da je tačno. Ali on ističe da Bošnjaci bez obzira na brojnost nisu bolje pozicionirani u vlasti od Hrvata kojih je prema zadnjem popisu tri i po puta manje od Bošnjaka. S druge strane korist koja bi se dobila sa Bosancima u zavidnom kapacitetu kao novom političkom kategorijom bi bila neuporedivo veća jer Dejtonski ustav ne bi mogao više biti održiv. Morala bi se promjena napraviti u vidu više segmenata u pogledu učešća Bosanaca u vlasti koja bi postepeno BiH vodila u pravcu građanske države. A takvu promjenu bi u tom slučaju snažno podržale EU i SAD. Vremenom Bosanci bi postajali okosnica Bosne i Hercegovine jer šta će neko ko razmišlja da živi u Bosni, da mu djeca i unuci žive u Bosni biti nego Bosanac bez obzira na religiju i raniju etničku i nacionalnu pripadnost. U početku će to ići sporije kod bosanskih pravoslavaca i katolika ali će se vremenom taj proces razvijati na način na koji se sve više muslimana u Hrvatskoj i Crnoj Gori pišu Hrvatima i Crnogorcima islamske vjere. Pravo na naziv Bosanac imaju i svi oni u cijelom svijetu bez obzira na religiju koji osjećaju da im pripada taj naziv jer oni svoje korijenske veze sa Bosnom i Hercegovinom vuku iz srednjevjekovne Bosne, Bosanskog sandžaka, Bosanskog pašaluka te Bosanskog vilajeta
Budućnost svih država ex Jugoslavije će ići u pravcu izgradnje nacionalne države po francuskom konceptu nacije državljana kao konceptu budućnosti svih država u svijetu samo će Bosna i Hercegovina bez Bosanaca čak i ako opstane i izdrži ovu duboku etnonacijsko religijsku podijeljenost biti ni na nebu ni na zemlji jer ona ne može nikada postati ni bošnjačka ni srpska ni hrvatska nacionalna država već samo bosanska. A to ne može bez Bosanaca.
Zato akademik Kurtćehajić smatra da trebamo skinuti koprenu sa očiju, prihvatiti historijske greške i resetovati se na prirodne postavke: Bosna i Hercegovina, bosanski narod, bosanska nacija i bosanski jezik a kad se stvore uslovi razmišljati i o vraćanju jedinog pravog imena za naš geopolitički prostor Bosna umjesto kolonijalnog Bosna i Hercegovina koje nam je uvela AustroUgarska na Berlinskom kongresu.
