Da odgovorim zašto sam se okrenuo bosanstvu i šta sam onda spoznavao. Kad sam počeo sa bosanstvom to je bilo iz političkih razloga jer sam kao profesor Političkog sistema BiH bio mnogo svjesniji od drugih koliko naziv Bosanac, koji je bio kolokvijlni naziv za sve nas u Bosni, iako nije kao takav uvršten u najprije pet a potom sa(!)Muslimanima šest jugoslovenskih nacija, i koji je najprirodniji i najlogičniji naziv za bosanski narod i uz to je kopča zbog imena za državu važan za naš opstanak.
Tek u toku borbe za afirmaciju ideje bosanstva sam spoznao da se mi, mislim na bosanske muslimane kroz historiju nakon dolaska Osmanlija i stvaranja snažnog muslimanskog identiteta nismo identificirali sa tim pojmom. U početku sam i ja bio u šoku jer su nas drugi a prije svih Srbi ali i Hrvati koji su živjeli u Ugarskoj zvali Bošnjaci. Gotovo listom svi mi koji smo bili emisari bošnjaštva počev od akademika Filipovića, Alije Isakovića, mog profesora akademika Omera Ibrahimagića, Ferida Muhića, Lavića, Filandre, rahmetli muftije, mene i drugih nismo bili historičari i polazili smo od logike jer i to je naučni metod da ako su nas nazivali Bošnjaci to znači da smo svi mi bili Bošnjaci različitih vjera.
Međutim nije tako. Svi smo tu pogriješili. Za sve njih vani Bošnjak (koji je uzgred ugarski a danas mađarski naziv) je Bošnjak bila teritorijalna odrednica u prvom redu za cjelokupno stanovništvo Bosne. U pogledu identifikacije sa tim nazivom jedino imamo dokaze da su se katolici u Bosni i to jednim svojim dijelom identificirali sa tim pojmom pod uticajem franjevaca. Kad sam razgovarao sa našim historičarima a među njima su bili specijalisti za taj period dobio sam odgovor da nema nijedan jak dokaz niti dovoljno običnih dokaza da smo se mi identificirali sa nazvom Bošnjak. Zato sam i rekao na svojim stranicama da mi pošalju dokaze da jesmo. Uglavnom su mi slali sve ono što sam ja koristio a to su bili dokazi da su nas drugi tako zvali. Zato je neko i napisao dajte nam džamiju ili bilo koji drugi objekat gdje piše da je podižu Bošnjaci muslimani. Nema. Kao što mema nijedne sevdalinke sa nazivom Bošnjak ili Bošnjakinja.
I na kraju Austrougarski upravitelj Benjamin Kalaj je sedamnaest godina od 1886. pa do svoje smti 1903. radio da taj naziv bude naš zajednički imenitelj ali najprije za pravoslavce a potom i katolike je zakasnio jer je započeo proces srbizacije i kroatizacije bosanskih pravoslavaca i katolika od 1862. dolaskom Bogoljuba Petranovića i Božića Klementa u Bosnu. Na kraju se Kalaj želeći da suzbije srpski i hrvatski uticaj prema Bosni orjentisao prema bosanskim muslimanima i pomogao formiranje lista Bošnjak 1891. na čijem je čelu bio Mehmed Kapetanović Ljubušak.
Medutim ta grupa oko Ljubušaka i Bašagića nije uspjela jer nije prihvatala ulema, narod pa onda ni naši prvaci, a i sam Bašagić se nakon sjajne pjesme “Znaš Bošnjače” kada je otišao u Zagreb deklarisao Hrvatom islamske vjere što je sigurno uticalo na pad entuzijazma prema ovoj ideji. Pred smrt 1903. Kalaj je još jednom pitao naše prvake da li žele da imaju etničko i nacionalno ime Bošnjak a oni su mu rekli da ih to ne interesuje već samo vjerska i kulturna autonomija i da im se zemlja ne dira jer su u to vrijeme bosanski muslimani bili vlasnici 90 % zemljišta u privatnoj svojini, pravoslavci 6% a katolici 3%. Bila je velika greška da tada nismo prihvatili taj ugarski a tada Austrougarski naziv za Bosance jer oni su bili kolonizatori i prirodno je bilo da forsiraju to svoje ime za nas. Da smo tada prihvatili naziv Bošnjak za naš identitet mi bi na popisu koji je Austrougarska napravila 1910. imali rubriku Bošnjaci umjesto muslimani a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. bi ušli kao šesta jugosovenska nacija sa imenom Bošnjak jer bi se već kao takvi identificirali dok smo odbijanjem ostali vjerska skupina, a ako ne tada kasnije bi ga najvjerovatnije promijenili u naziv Bosanac koji je na bosanskom jeziku označava pripadnost bosamskom narodu i sve bi poslije bilo drugačije.
Da smo imali Bosance pred jugoslovensku krizu na popisu 1991. vjerovatno bi imali dvije trećine Bosanaca jer bi pored bosanskih Muslimana i ne mali broj drugih prihvatio to ime. I kad je Badinterova Komisija Mišljenjem broj 2. u decembru 1991. utvrđivala da u Bosni Srbima i Hrvatima treba dati status nacionalnih manjina po najvišim evropskim i svjetskim standardima Bosanci bi jedino imali status nacije a sve drugo bi bilo nacionalne manjine čime bi imali sličnu situaciju koju danas imaju Srbija i Hrvatska a naša dijaspora bi se umjesto naziva Bošnjak kojim se vežu za dio bosanskog naroda sa nazivom Bosanac vezala za bosansku državu. Te historijske greške danas skupo plaćamo. Sa danasnjom afirmacijom bosanstva da bi došli u takvu poziciju trebaće vjerovatno nekoliko decenija ali bolje i to nego da tapkamo u mjestu jer sa ovom trojnom etnonacijsko religijskom podjelom teško da Bosna može opstati a i ako preživi bit će duboko podijeljena država. Zato treba dati šansu bosanstvu koje odvaja etničko i nacionalno od vjerskog i koje je baš zbog toga inkluzivno za sve koji smatraju da im je Bosna i Hercegovina matična država i da pripadaju njenoj kulturi, historiji, tradiciji itd.
