Dodik je na poslednjoj sjednici Narodne skupštine Rs-a izjavio da  Bosna i Hercegovine nije država i da nije nadređena entitetima već da su entiteti nadređeni Bosni i Hercegovini.

Predsjednik BANUK-a akademik prof.dr. Suad Kurtćehajić navodi da u Ustavu BiH jasno stoji u čl.3. stav 3. b) „entiteti i niže organizacione jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage sve zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine“. Iz sadržaja ove ustavne odredbe nedvosmisleno se vidi da su entiteti dužni da se pridržavaju odluka institucija  BiH dakle i Ustavnog suda čije odluke Narodna skupština entiteta Rs-a kontinuirano osporava. Ovom odredbom  je slovom Ustava Boosna i Hercegovina  nadređena entitetima i nalazi se u odnosu supremacije koju Dodik neargumentovano  osporava.

Dodik dalje navodi da Bosna i Hercegovina nije država a u samom članu 1. jasno stoji: „Republika Bosna i Hercegovina čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.“

Eksplicitno u ovoj odredbi slovom Ustava stoji da je Bosna i Hercegovina  država i da kao takva nastavlja svoje pravno postojanje koje joj je priznato međunarodnim priznanjem te prijemom u UN 22. maja 1992. godine. Modifikacija Bosne i Hercegovine u pogledu unutrašnje strukture sa aspekta međunarodnog prava postoji tek sa ovim Ustavom tako da Dodikova retorika kao i njegovih manipulativno orjentisanih pravnika da su entiteti stvorili Bosnu i Hercegovinu je brutalna izmišljotina. Entiteti postoje samo zahvaljujući Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu dok on vrijedi, a u slučaju njegovog neizvršenja ili propasti nema entiteta ali ostaje Republika Bosna i Hercegovina koja prethodi Bosni i Hercegovini kao državi utvrđenoj Dejtonskim sporazumom.

Dodik se također  poziva selektivno samo na prvi dio odredbe o dodatnim nadležnostima čl. 3.stav. 5a)  gdje stoji da će Bosna i Hercegovina preuzeti i sva ona pitanja o kojima se entiteti slože kao argument za potrebnu volju entiteta. Međutim Dodik ne navodi treći dio ove odredbe gdje stoji „da će Bosna i Hercegovina preuzeti u nadležnost i sva ona pitanja potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodno pravni subjektivitet.“ Za primjenu ovog dijela  odredbe ne treba suglasnost entiteta već tumačenje Visokog predstavnika koji je Aneksom X član 5. određen kao konačni tumač civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. Na bazi ove odredbe koja u praksi gotovo nije ni korištena Visoki predstavnik može mnoge nadležnosti dati državi Bosni i Hercegovini  i prema mišljenju akademika Kurtćehajića ovo je najvažnija šifra za integraciju Bosne i Hercegovine. Sama odredba o dodatnim nadležnostima ukazala je na evolutivni karakter Ustava i na osnovu nje su sve nadležnosti koje danas ima država Bosna i Hercegovina a koje su nastale saglasnošću entiteta najviše u vrijeme Dodikovog vladanja date Bosni i Hercegovini. Nije predviđeno nikakvo jednostrano vraćanje tih nadležnosti na entitetski nivo što Dodik nastoji svojom politikom da uradi čime je ušao sa svojim saradnicima u izvršenje bića krivičnog djela udara na ustavni poredak BiH. Nevjerovatna je pasivnost bosanske intelektualne  i političke elite koja gotovo ne reagira na pravne manipulacije Dodikove politike koja se poziva na slovo Ustava a u stvarnosti taj Ustav kontinuirano krši. Ovaj Dodikov narativ usvojio je i Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji štiti Dodika obrazloženjem da Dodika  progone zbog drugačijeg mišljenja a suština je da su  Dodik i njegovi saradnici grubim kršenjem odredbi Ustava BiH izvršili krivično djelo udara na ustavni poredak zaključuje akademik Kurtćehajić.

Ja sam u jednom od svojih postova napisao da se do Dejtona 99% Muslimana još uvijek nije identifikovalo imenom Bošnjak već Musliman i fb grupa Bošnjaci na to da ružan komentar uz slike mezara i Srbrenice kako bi kod još ono malo lakovjernih Bošnjaka potaklo negativne emocije prema meni. Iako im ne volim pridavati značaj napisao sam opsežniji komentar na njihovoj stranici koji su oni čim su ga vidjeli ukinuli.
Dio tog mog komentara je sljedeći:

Baš ste bezobrazni. Gebels bi od vas mogao da uči.
Ja ne znam nijednu presudu Međunarodnog tribunala u Hagu da je koristio termin zločin nad Bošnjacima ili genocid nad Bošnjacima. U svim presudama koje sam imao priliku da isčitam stajalo je genocid nad bosanskim muslimanima a korišten je termin i zločini prema bosanskim muslimanim ili bosanskom narodu iako su neke presude bile čak dvadeset godina donesene nakon Dejtona i unošenjem imena Bošnjak u Ustav BiH. Saznaću nadam se ko stoji iza ove grupe a sve mi više miriše koliko laži unosite i terminologiju kou koristite a koja je nespojiva sa islamom da je stranica ili srpskih obavještajaca ili da su se u nju infiltrirali srpski onavještajci pod muslimanskim imenima da bi napravili razdor među samim Bošnjacima jer više ste vi učinili na netrpeljivosti među Bošnjacima nego Dodikova i Čovićeva politika zajedno. Koristite se brojnim lažima i izmišljanjima da biste narodu koji je dosta lakovjeran osobe koje su više ideja dao za opstanak Bosne nego cijeli politički establišment zelenih koji vi navodno podržavate a u osnovi pravite razdor izmedju zelenih i crvenih. Nadam se da će siguronosne službe utvrditi ko su administratori ove navodno patriotske stranice. Vaša grupa je nastala kad je varalica naišao na lakovjerne. Sreća da je s obzirnom na brojnost grupe mali broj lakovjernih nasjeo na vaše izmišljotine. A ime Bošnjak umjesto prirodnog i logičnog Bosanac otvorenog za sve odgovara najviše onima koji bi htjeli podjelu BiH a itekako ih ima među vatrenim zagovaračima tog imena. Imenovanja Bošnjak, Srbin i Hrvat u konstelaciji političkih odnosa u Bosni vodi podjeli Bosne a ime Bosanac otvoreno za sve koji osjećaju pripadnost Bosni i da im je Bosna matična država jedina je unutrašnja brana opstanku Bosne. Već u ovom momentu sudbina Bosne ovisi o volji međunarodne zajednice koja je trenutno naklonjena Bosni ali to se sutra može promijeniti na isti način kao što je čitav civilizirani svijet bio naklonjen Ukrajini a danas se postavljaju rješenja u kojima Ukrajina treba da se odrekne dijela svog državnog teritorija. Čitava vaša grupa osim pljuvanja po iskrenim patriotama ove države nijedan konkretan prijedlog nije dala da se zaustavi urušavanje naše jedine domovine.

Na samom početku akademik Kurtćehajić je ukazao na pravni položaj koji je Bosna i Hercegovina imala u Jugoslaviji te na razloge jugoslovenske krize u kojoj se Bosna i Hercegovina našla na raskršću da li da ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom ili da krene putem nezavisnosti. Vrh SDA stranke koja je imala najviše poslanika u Parlamentu Bosne i Hercegovine zauzaeo je stav da ne žele nikakvu Jugoslaviju u kojoj nisu zajedno Srbija i Hrvatska i na sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 14. na 15. oktobar 1991. godine usvojen je Memorandum na tim osnovama što su podržali i hrvatski poslanici dok su poslanici  SDS-a  napustili skupštinu.

Prije toga bio je plan Izetbegović -Gligorov  05. juna 1991. godine u Stojčevcu da se napravi asimetrična federacija u kojoj bi Slovenija i Hrvatska bile u konfederalnoj vezi sa ostale četiti jugoslovenske republike. Za Tuđmana je  taj plan došao prekasno a Jović i Milošević nisu vjerovali Tuđmanu i Hrvatima i smatrali su da bi on  time  samo dobio na vremenu. Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991. godine u julu iste godine na stolu se našao Historijski sporazum sa Srbima poznat kao sporazum Zulfikarpašić -Milošević o ostajanju Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji. Alija Izetbegović je  nakon postignutih elemenata sporazuma rekao da će ga potpisati kad se vrati iz SAD. Nakon povratka je oklijevao i na kraju odustao.

Međunarodna koferencija za Jugoslaviju koja je počela sa radom u septembru 1991. godine na razrješenju jugoslovenske krize akceptirala je da sve jugoslovenske republike osim Srbije i Crne Gore žele nezavisnost. U tom smislu je arbitražna Komisija nazvana kolokvijalno po njenom predsjedniku Badinterova komisija Mišljenjem broj 1. od decembra 1991. godine zauzela stanovište da je Jugoslavija u disoluciji te da će jugoslovenske republike koje su podnijele svoj zahtjev za nezavisnošću biti priznate u njenim republičkim granicama. Ali Mišljenjem broj 4. od 11. januara 1992. godine za Bosnu i Hercegovinu se tražilo mišljenje većine građana putem referenduma po pitanju nezavisnosti. Referendum je uspio i od preko 64% izašlih, preko 99% je glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine ali taj procent nije uključivao većinske Srbe koji su  se na nelegalnom srpskom plebiscitu održanom prije toga u novembru 1991. godine preko 98% izjasnili da su za ostajanje u Jugoslaviji. To je bio nerazrješiv gordijev čvor.

Lisabonski sporazum ili Karington- Kutiljerov plan usvojen u Konaku na Bistriku u Sarajevu 18. marta 1992. godine trebao je biti kompromisno rješenje. A po tom planu Muslimanima odvojenim  u dvije enklave trebalo pripasti oko 44% teritorije Bosne i Hercegovine, bosanskim Srbima oko 40% u više odvojenih enklava i bosanskim Hrvatima oko 16% također u više odvojenih enklava i Bosna ostaje kao nezavisna država. Američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman je priznao da je on možda presudno uticao na Predsjednika Izetbegovića da odustane od tog plana. Nakon toga izbio je rat u Bosni i Hercegovini koji bi se mogao okarakterizirati kombinacijom građanskog rata i u početku otvorene agresije Srbije i Crne Gore a kasnije zbog budnog oka svjetske javnosti prikrivenom ili zaodjevenom agresijom.

Akademik Kurtćehajić dalje izlaže ostale  mirovne planove koji su prethodili Dejtonskom sporazumu i po njegovom mišljenju najbolji je bio Vens-Ovenov plan sa deset kantona koji je propao jer su bosanski Srbi po tom planu trebali imati tri kantona sa svojom apsolutnom većinom i oko 42% teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim oni su u tom momentu kada se  06. maja 1992. godine odlučivalo na samoproglašenoj Narodnoj skupštini RS-a držali u faktičkom posjedu oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine. Nakon toga uslijedio je Oven Stoltenbergov plan odgođene podjele Bosne i Hercegovine sa tri republike. Zapadu je bilo neprihvatljivo da se prostor koji je trebao pripasti Muslimanima ( oko 30%) zove Muslimanska republika pa je 27/28 septembar 1993. godine odlučivano o tom planu i o preimenovanju etničkog i nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Ta odluka je došla na inicijativu nekoliko intelektualaca i nije bilo glasanja nego se ime Bošnjak aklamacijom prihvatilo bez znanja i volje naroda kojeg niko nije pitao kako želi da se zove.  Kurtćehajić smatra da je tada ponuđeno građanima Bošnjak samo za Muslimane kako je urađeno ili Bosanac otvoren za sve bez obzira na religiju i odnos prema Bogu da bi apsolutna većina bila za ime Bosanac. Jedna od posljedica takve odluke  je bila da je u Armiji Bosne i Hercegovine u kojoj je do ljeta 1993. godine bilo između 25-30 % nemuslimana  njihov procent pao ispod 5%.  Iako je Predsjednik Izetbegović bio za  plan podjele Bosne i Hercegovine smatrajući da Bosna i Hercegovina nije nikakav kumir kojem se treba klanjati on  je srećom dosta tijesno odbijen jer da je prihvaćen danas ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Istina najveći broj sabornika njih preko dvjesta glaso je za podjelu Bosne ako Karadžićevi Srbi vrate Muslimanima teritorije gdje su oni živjeli u većini što su oni odbili a da su prihvatili opet Bosne koju znamo više ne bi bilo.

Vašingtonski sporazum potpisan  18. marta 1994. godine bio je američka inicijativa u funkciji prekida neprijateljstava između HVO-a i Armije BiH.

Krajem aprila se formira Kontakt grupa koja je trebala da ponudi nova rješenja i išlo se sa raspodjelom teritorija 49% za novoformiranu Federaciju Bosne i Hercegovina, 48% za entitet sa srpskom većinom i Sarajevo distrikt sa 3%. Bez Sarajeva omjer je trebao biti 51 % prema 49 %. Više od godinu dana Karadžić nije bio spreman da to prihvati. Zapadu je bilo jasno da dok god Karadžićevi  Srbi budu držali oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine oni neće prihvatiti taj plan. Nakon Markala 2 od 28. avgusta 1995. godine, 30. avgusta NATO započinje opsežne udare na položaje Karadžićevih Srba (teško naoružanje i sredstva komunikacije) što je bilo presudno da Armija Bosne i Hercegovine posebno sa generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem krene u oslobađanje okupirane teritorije. Kada se željeni procent uspostavio Holbruk je rekao dosta. Istina Holbruk je dozvolio da Armija Bosne i Hercegovine zauzme Prijedor i Bosanski Novi što nisu uspjeli osloboditi, ali da ne smije ulaziti u Banja Luku. Poslije je Holbruk napisao da žali zbog toga ali i zbog činjenice da je pritisnuo Predsjednika Izetbegovića da prihvati naziv Republika srpska mada navodi da on to nije morao.

Nakon toga 01. novembra 1995. godine  se otišlo u Dejton. Miloševiću je glavni cilj bio da se skinu sankcije sa tada još nepriznate i novoformirane Savezne Republike Jugoslavije a Tuđmanu da mirno integriše dijelove Hrvatske koje su Srbi kontrolirali. Predsjednik Izetbegović je želio mir po svaku cijenu i on  je postignut uz brojne ustupke srpskoj politici. Holbruk je napisao da su Milošević i Tuđman izgledali sretno postignutim sporazumom u Dejtonu ali da Alija Izetbegović nije izgledao zadovoljno i da nije bio siguran da li je uradio pravu stvar.

Danas imamo Dejtonski sporazum koji mnogi zovu lađačkom košuljom jer su mnoga rješenja sadržana u tom sporazuma postavljena tako da onemogućuju normalan razvoj države.

Kurtćehajić je ukazao na koliziju i konstrukcione greške samog Dejtonskog sporazuma posebno odredaba čl. 2. Ustava Bosne i Hercegovine koji govori o ljudskim pravima,  Preambule Ustava  i odredaba čl. 4. i 5. koji se odnosi na Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Iako su ostali narodi i građani Preambulom  Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana 2. stavljeni u istu ravan sa tri imenovana naroda prema Ustavu Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine može biti izabran  samo pripadnik bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda. Isto je i sa svih petnaest delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Iako su npr. Bosanci prema popisu od 2013. godine četvrti po brojnosti i prvi među ostalima oni su potpuno marginalizovani kao takvi i ne mogu biti kandidovani za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine niti mogu biti u Domu naroda. Njihov jedini grijeh je što ne žele u Bosni biti ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati već Bosanci kako im se geopolitički prostor   Bosne i Hercegovine stotinama godina zvao. Danas je jeres reći u Bosni i Hercegovini da si Bosanac i odmah te napadaju da smanjuješ njihov etnonacionalno religijki korpus a da se  pri tome niko ne pita kako se osjećaju Bosanci koji imaju ime koje je prvi, pravi, prirodni i logični naziv za naš etnički i nacionalni identitet i pri tome odgovara savremenom bosanskom jeziku a uz to se imenom veže za državu. Francuzi su se do početka XVIII vijeka zvali prema pokrajinama a onda ih je ime Francuz objedinilo. Italijani su prvo stvorili državu a onda stvarali italijanski narod, Kanađani su se tek od Drugoog svjetskog rata počeli zvati prema nazivu zemlje. Hrvati su pod tim nazivom objedinili Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Krajinu i Istru. Samo u Bosni su protiv Bosanaca ističe  Kurtćehajić i navodi da je nemoguće zamisliti Sloveniju bez Slovenaca, Hrvatsku bez Hrvata, Srbiju bez Srba, Crnu Goru bez Crnogoraca, Makedoniju bez Makedonaca pa kako onda mislimo da će Bosna koja svake godine sve dublje tone u živi pijesak bez ijednog unutrašnjeg kohezionog faktora  moći opstati bez Bosanaca. To je u prvom redu politički problem a kada se ideja bosanstva bude u dovoljnoj mjeri razumjela onda će se to prebaciti na pravnu ravan. U tom smislu je o  dva pravno ostvarljiva modaliteta bosanstva koja su oba korisna za opstanak naše države  Kurtćehajić  govorio u svom diskursu.

Za sada se jedino pravno rješenje za integraciju Bosne i Hercegovine nalazi u rukama Visokog predstavnika i korištenje slova Ustava Bosne i Hercegovine gdje se pored taksativno navedenih deset državnih nadležnosti u članu 5. stav 3.  nalazi odredba o dodatnim nadležnostima Bosne i Hercegovine. Prvi dio te odredbe zahtijeva suglasnost entiteta i već je niz nadležnosti preneseno na Bosnu i Hercegovinu zahvaljujući toj odredbi i posebno u vrijeme drugačijeg Dodika.

Međutim najvažniji je treći dio te odredbe gdje stoji da će Bosna i Hercegovina preuzeti u svoju nadležnost i sva ona pitanja koju su potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet. Za ovu odredbu nije potrebna saglasnost entiteta već tumačenje šta potpada pod ovu odredbu. Konačni  tumač Civilnog dijela Dejtonskog sporazuma prema Aneksu 10, čl. 5 je Visoki predstavnik i  isključivo od njegove procjene zavisi dalje proširivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine. On u tom smislu na osnovu slova Dejtona odnosno Ustava Bosne i Hercegovine može  bez entitetske saglasnosti da Bosni i Hercegovini da u nadležnost sport, kulturu, nauku, obrazovanje pa i jedinstvenu policiju kao i sve druge nadležnosti za koje on procijeni da su Bosni i Hercegovini potrebne da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet.

Ovo neće samoincijativno uraditi Visoki predstavnik ako probosanske političke snage ne budu istrajavale na ovoj odredbi i vršile pritisak na njega. Da su naši  političari imali razvijeniju državotvornu svijest i malo više znanja ili da su znali da koriste ljude od znanja   oni bi za nekoliko godina nakon Dejtonskog sporazuma koristeći snagu ove odredbe bez obzira na druge nedostatke Dejtonskog sporazuma integrisali Bosnu i Hercegovinu zaključuje akademik Kurtćehajić.

U organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” u hotelu Holiday u Sarajevu danas je održan akademski diskurs na temu “ZAVNOBiH treba posmatrati u kontekstu AVNOJ-a. Predavač je bio Predsjednik BANUK-a akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić a moderator je bila  MA Berina Beširović.

Akademik Kurtćehajić je najprije svima čestitao nadolazeći Dan državnosti Bosne i Hercegovine a potom je iznio okolnosti koje se dovele do održavanja  Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a  25. novembra  1943. godine u Mrkonjić Gradu koji je jedan  od najznačajnijih događaja u historiji BiH, jer su nakon 480 godina, odnosno nakon 1463. godine, kada je Bosna pala pod Osmanlije, predstavnici njenih naroda na taj dan 1943. godine prvi put došli u situaciju da slobodno odlučuju svojom voljom o njenoj sudbini.

Kurtćehajić je najprije ukazao na historijske okolnosti koje su prethodile ovom događaju, od srednjevjekovne bosanske države do pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, davanje Bosne na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine a potom i aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine  od strane Austro-Ugarske, stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine a potom Kraljevine Jugoslavije 1929. godine u kojoj   se Sporazumom Cvetković-Maček 1939.  godine geopolitički prostor Bosne i Hercegovine podijelio između srske i hrvatske interesne sfere koji nikad nije zaživio zbog početka Drugog svjetskog rata napadom Hitlera na Poljsku 01. septembra te godine.

Zahvaljujući Titovom antifašističkom partizanskom pokretu u ratom porobljenoj Evropi narodi Bosne i Hercegovine svojom borbom i uspjesima u njoj stvorili su pretpostavku  da mogu svojom voljom odrediti kakvu Bosnu i Hercegovinu žele. Ovome je prethodila Titova inicijativa da se od početne platforme komunista da Bosna i Hercegovina treba imati status autonomne pokrajine treba odustati i da Bosna i Hercegovina zbog najvećih žrtava i stradanja koje su iznijeli njeni narodi treba imati jednakopravan status federalne jedinice.

Formulacijom sadržanom u tačci 5. Rezolucije ZAVNOBiH-a koju su jednoglasno usvojila 173 vijećnika ZAVNOBiH-a  kojom je tada izražena voja naroda u Bosni i Hercegovini  da njihova zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego  i srpska, i hrvatska, i muslimanska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina  u kojoj će se osigurana puna  ravnopravnost i jednakost Srba,  Muslimana i Hrvata  postavljeni su temelji obnovi državnosti i multietničnosti Bosne i Hercegovine.

No ono što je Kurtćehajić istakao jeste da se ne smije zaboraviti na centralni događaj koji se desio u Jajcu 29. novembra 1943. godine a to je Drugo zasjedanje AVNOJ-a kada su postavljeni temelji novoj Demokratskoj Federativnoj  Jugoslaviji i da se ZAVNOBiH ne može posmatrati izolovano od AVNOJ-a jer u  tačci 4. Rezolucije ZAVNOBiH-a,  koja ima šest tačaka, stoji “Narodi Bosne i Hercegovine stvaraju u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije novu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će biti zajamčena puna ravnopravnost njenim narodima”. Ovo  iz razloga jer nikakvog ZAVNOBiH-a ne bi bilo da se nije organizirao AVNOJ na kojem su postavljena načela izgradnje Jugoslavije na federalnom principu i na kojem su usvojene odluke zemaljskih vijeća. Bosnu i Hercegovinu je na tom skupu predstavljalo 58 vijećnika ZAVNOBiH-a.

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a to tijelo nije bilo najviši zakonodavni organ već najviše političko predstavništvo  Narodno oslobodilačkog pokreta  Bosne i Hercegovine da bi se na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u Sanskom Mostu od 30 . juna do 02. jula 1944. godine konstituisao kao najviši zakonodavni i izvršni organ Bosne i Hercegovine. Tada je usvojena   i čuvena Deklaracija o pravima građana kojom je Bosna i Hercegovina utvrđena kao nedjeljiva i zajednička domovina Srba, Muslimana i Hrvata koji u njoj žive, čime je istaknut princip nedjeljivosti zemlje, što u pravnom smislu znači da svi narodi u Bosni i Hercegovini imaju parvo egzistencije i uživanja na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, ali istovremeno nijedan narod nema pravo ekskluziviteta ni na jednom dijelu Bosne i Hercegovine.

Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u oslobođenom Sarajevu od 26-28- aprila 1845. godine  kada je ZAVNOBiH pretvoren u Narodnu skupštinu a formirana je i prva Vlada Bosne i Hercegovine.

Nakon što je Ustavotvorna skupština Jugoslavije nakon provedenih izbora za njeno konstituisanje na svojoj prvoj sjednici 29. novembra 1945. godine  u Beogradu proglasila Jugoslaviju republikom i 31.januara 1946. godine usvojila Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je 14. februara 1946 promijenila naziv Federalna Bosna i Hercegovina  u Narodna Republika Bosna i Hercegovina i svoj prvi Ustav usvojila 31.decemra 1946. godine kojim se Bosna i Hercegovina definira kao narodna država republikanskog oblika vladavine.

Na kraju je akademik Kurtćehajić istakao da treba odati počast i vječnu slavu svim poginulim partizanima zahvaljujući kojima je Bosna i Hercegovina postavila temelje obnovi njene državnosti i time stekla najveći status nakon pada njene srednjevjekovne države pod Osmanlije.