Home Blog

Greške i pravne mogućnosti Dejtonskog sporazuma

0

Na samom početku akademik Kurtćehajić je ukazao na pravni položaj koji je Bosna i Hercegovina imala u Jugoslaviji te na razloge jugoslovenske krize u kojoj se Bosna i Hercegovina našla na raskršću da li da ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom ili da krene putem nezavisnosti. Vrh SDA stranke koja je imala najviše poslanika u Parlamentu Bosne i Hercegovine zauzaeo je stav da ne žele nikakvu Jugoslaviju u kojoj nisu zajedno Srbija i Hrvatska i na sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 14. na 15. oktobar 1991. godine usvojen je Memorandum na tim osnovama što su podržali i hrvatski poslanici dok su poslanici  SDS-a  napustili skupštinu.

Prije toga bio je plan Izetbegović -Gligorov  05. juna 1991. godine u Stojčevcu da se napravi asimetrična federacija u kojoj bi Slovenija i Hrvatska bile u konfederalnoj vezi sa ostale četiti jugoslovenske republike. Za Tuđmana je  taj plan došao prekasno a Jović i Milošević nisu vjerovali Tuđmanu i Hrvatima i smatrali su da bi on  time  samo dobio na vremenu. Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991. godine u julu iste godine na stolu se našao Historijski sporazum sa Srbima poznat kao sporazum Zulfikarpašić -Milošević o ostajanju Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji. Alija Izetbegović je  nakon postignutih elemenata sporazuma rekao da će ga potpisati kad se vrati iz SAD. Nakon povratka je oklijevao i na kraju odustao.

Međunarodna koferencija za Jugoslaviju koja je počela sa radom u septembru 1991. godine na razrješenju jugoslovenske krize akceptirala je da sve jugoslovenske republike osim Srbije i Crne Gore žele nezavisnost. U tom smislu je arbitražna Komisija nazvana kolokvijalno po njenom predsjedniku Badinterova komisija Mišljenjem broj 1. od decembra 1991. godine zauzela stanovište da je Jugoslavija u disoluciji te da će jugoslovenske republike koje su podnijele svoj zahtjev za nezavisnošću biti priznate u njenim republičkim granicama. Ali Mišljenjem broj 4. od 11. januara 1992. godine za Bosnu i Hercegovinu se tražilo mišljenje većine građana putem referenduma po pitanju nezavisnosti. Referendum je uspio i od preko 64% izašlih, preko 99% je glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine ali taj procent nije uključivao većinske Srbe koji su  se na nelegalnom srpskom plebiscitu održanom prije toga u novembru 1991. godine preko 98% izjasnili da su za ostajanje u Jugoslaviji. To je bio nerazrješiv gordijev čvor.

Lisabonski sporazum ili Karington- Kutiljerov plan usvojen u Konaku na Bistriku u Sarajevu 18. marta 1992. godine trebao je biti kompromisno rješenje. A po tom planu Muslimanima odvojenim  u dvije enklave trebalo pripasti oko 44% teritorije Bosne i Hercegovine, bosanskim Srbima oko 40% u više odvojenih enklava i bosanskim Hrvatima oko 16% također u više odvojenih enklava i Bosna ostaje kao nezavisna država. Američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman je priznao da je on možda presudno uticao na Predsjednika Izetbegovića da odustane od tog plana. Nakon toga izbio je rat u Bosni i Hercegovini koji bi se mogao okarakterizirati kombinacijom građanskog rata i u početku otvorene agresije Srbije i Crne Gore a kasnije zbog budnog oka svjetske javnosti prikrivenom ili zaodjevenom agresijom.

Akademik Kurtćehajić dalje izlaže ostale  mirovne planove koji su prethodili Dejtonskom sporazumu i po njegovom mišljenju najbolji je bio Vens-Ovenov plan sa deset kantona koji je propao jer su bosanski Srbi po tom planu trebali imati tri kantona sa svojom apsolutnom većinom i oko 42% teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim oni su u tom momentu kada se  06. maja 1992. godine odlučivalo na samoproglašenoj Narodnoj skupštini RS-a držali u faktičkom posjedu oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine. Nakon toga uslijedio je Oven Stoltenbergov plan odgođene podjele Bosne i Hercegovine sa tri republike. Zapadu je bilo neprihvatljivo da se prostor koji je trebao pripasti Muslimanima ( oko 30%) zove Muslimanska republika pa je 27/28 septembar 1993. godine odlučivano o tom planu i o preimenovanju etničkog i nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Ta odluka je došla na inicijativu nekoliko intelektualaca i nije bilo glasanja nego se ime Bošnjak aklamacijom prihvatilo bez znanja i volje naroda kojeg niko nije pitao kako želi da se zove.  Kurtćehajić smatra da je tada ponuđeno građanima Bošnjak samo za Muslimane kako je urađeno ili Bosanac otvoren za sve bez obzira na religiju i odnos prema Bogu da bi apsolutna većina bila za ime Bosanac. Jedna od posljedica takve odluke  je bila da je u Armiji Bosne i Hercegovine u kojoj je do ljeta 1993. godine bilo između 25-30 % nemuslimana  njihov procent pao ispod 5%.  Iako je Predsjednik Izetbegović bio za  plan podjele Bosne i Hercegovine smatrajući da Bosna i Hercegovina nije nikakav kumir kojem se treba klanjati on  je srećom dosta tijesno odbijen jer da je prihvaćen danas ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Istina najveći broj sabornika njih preko dvjesta glaso je za podjelu Bosne ako Karadžićevi Srbi vrate Muslimanima teritorije gdje su oni živjeli u većini što su oni odbili a da su prihvatili opet Bosne koju znamo više ne bi bilo.

Vašingtonski sporazum potpisan  18. marta 1994. godine bio je američka inicijativa u funkciji prekida neprijateljstava između HVO-a i Armije BiH.

Krajem aprila se formira Kontakt grupa koja je trebala da ponudi nova rješenja i išlo se sa raspodjelom teritorija 49% za novoformiranu Federaciju Bosne i Hercegovina, 48% za entitet sa srpskom većinom i Sarajevo distrikt sa 3%. Bez Sarajeva omjer je trebao biti 51 % prema 49 %. Više od godinu dana Karadžić nije bio spreman da to prihvati. Zapadu je bilo jasno da dok god Karadžićevi  Srbi budu držali oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine oni neće prihvatiti taj plan. Nakon Markala 2 od 28. avgusta 1995. godine, 30. avgusta NATO započinje opsežne udare na položaje Karadžićevih Srba (teško naoružanje i sredstva komunikacije) što je bilo presudno da Armija Bosne i Hercegovine posebno sa generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem krene u oslobađanje okupirane teritorije. Kada se željeni procent uspostavio Holbruk je rekao dosta. Istina Holbruk je dozvolio da Armija Bosne i Hercegovine zauzme Prijedor i Bosanski Novi što nisu uspjeli osloboditi, ali da ne smije ulaziti u Banja Luku. Poslije je Holbruk napisao da žali zbog toga ali i zbog činjenice da je pritisnuo Predsjednika Izetbegovića da prihvati naziv Republika srpska mada navodi da on to nije morao.

Nakon toga 01. novembra 1995. godine  se otišlo u Dejton. Miloševiću je glavni cilj bio da se skinu sankcije sa tada još nepriznate i novoformirane Savezne Republike Jugoslavije a Tuđmanu da mirno integriše dijelove Hrvatske koje su Srbi kontrolirali. Predsjednik Izetbegović je želio mir po svaku cijenu i on  je postignut uz brojne ustupke srpskoj politici. Holbruk je napisao da su Milošević i Tuđman izgledali sretno postignutim sporazumom u Dejtonu ali da Alija Izetbegović nije izgledao zadovoljno i da nije bio siguran da li je uradio pravu stvar.

Danas imamo Dejtonski sporazum koji mnogi zovu lađačkom košuljom jer su mnoga rješenja sadržana u tom sporazuma postavljena tako da onemogućuju normalan razvoj države.

Kurtćehajić je ukazao na koliziju i konstrukcione greške samog Dejtonskog sporazuma posebno odredaba čl. 2. Ustava Bosne i Hercegovine koji govori o ljudskim pravima,  Preambule Ustava  i odredaba čl. 4. i 5. koji se odnosi na Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Iako su ostali narodi i građani Preambulom  Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana 2. stavljeni u istu ravan sa tri imenovana naroda prema Ustavu Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine može biti izabran  samo pripadnik bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda. Isto je i sa svih petnaest delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Iako su npr. Bosanci prema popisu od 2013. godine četvrti po brojnosti i prvi među ostalima oni su potpuno marginalizovani kao takvi i ne mogu biti kandidovani za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine niti mogu biti u Domu naroda. Njihov jedini grijeh je što ne žele u Bosni biti ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati već Bosanci kako im se geopolitički prostor   Bosne i Hercegovine stotinama godina zvao. Danas je jeres reći u Bosni i Hercegovini da si Bosanac i odmah te napadaju da smanjuješ njihov etnonacionalno religijki korpus a da se  pri tome niko ne pita kako se osjećaju Bosanci koji imaju ime koje je prvi, pravi, prirodni i logični naziv za naš etnički i nacionalni identitet i pri tome odgovara savremenom bosanskom jeziku a uz to se imenom veže za državu. Francuzi su se do početka XVIII vijeka zvali prema pokrajinama a onda ih je ime Francuz objedinilo. Italijani su prvo stvorili državu a onda stvarali italijanski narod, Kanađani su se tek od Drugoog svjetskog rata počeli zvati prema nazivu zemlje. Hrvati su pod tim nazivom objedinili Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Krajinu i Istru. Samo u Bosni su protiv Bosanaca ističe  Kurtćehajić i navodi da je nemoguće zamisliti Sloveniju bez Slovenaca, Hrvatsku bez Hrvata, Srbiju bez Srba, Crnu Goru bez Crnogoraca, Makedoniju bez Makedonaca pa kako onda mislimo da će Bosna koja svake godine sve dublje tone u živi pijesak bez ijednog unutrašnjeg kohezionog faktora  moći opstati bez Bosanaca. To je u prvom redu politički problem a kada se ideja bosanstva bude u dovoljnoj mjeri razumjela onda će se to prebaciti na pravnu ravan. U tom smislu je o  dva pravno ostvarljiva modaliteta bosanstva koja su oba korisna za opstanak naše države  Kurtćehajić  govorio u svom diskursu.

Za sada se jedino pravno rješenje za integraciju Bosne i Hercegovine nalazi u rukama Visokog predstavnika i korištenje slova Ustava Bosne i Hercegovine gdje se pored taksativno navedenih deset državnih nadležnosti u članu 5. stav 3.  nalazi odredba o dodatnim nadležnostima Bosne i Hercegovine. Prvi dio te odredbe zahtijeva suglasnost entiteta i već je niz nadležnosti preneseno na Bosnu i Hercegovinu zahvaljujući toj odredbi i posebno u vrijeme drugačijeg Dodika.

Međutim najvažniji je treći dio te odredbe gdje stoji da će Bosna i Hercegovina preuzeti u svoju nadležnost i sva ona pitanja koju su potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet. Za ovu odredbu nije potrebna saglasnost entiteta već tumačenje šta potpada pod ovu odredbu. Konačni  tumač Civilnog dijela Dejtonskog sporazuma prema Aneksu 10, čl. 5 je Visoki predstavnik i  isključivo od njegove procjene zavisi dalje proširivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine. On u tom smislu na osnovu slova Dejtona odnosno Ustava Bosne i Hercegovine može  bez entitetske saglasnosti da Bosni i Hercegovini da u nadležnost sport, kulturu, nauku, obrazovanje pa i jedinstvenu policiju kao i sve druge nadležnosti za koje on procijeni da su Bosni i Hercegovini potrebne da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet.

Ovo neće samoincijativno uraditi Visoki predstavnik ako probosanske političke snage ne budu istrajavale na ovoj odredbi i vršile pritisak na njega. Da su naši  političari imali razvijeniju državotvornu svijest i malo više znanja ili da su znali da koriste ljude od znanja   oni bi za nekoliko godina nakon Dejtonskog sporazuma koristeći snagu ove odredbe bez obzira na druge nedostatke Dejtonskog sporazuma integrisali Bosnu i Hercegovinu zaključuje akademik Kurtćehajić.

 

Diskurs BANUK-a, Desimir Ivanović: Nauka,kultura, religija

0

Predavač je bio Desimir D. Ivanović, psihoterapeut i profesionalni trener za razvoj ličnih i poslovnih sposobnosti, sa preko četrdest godina praktičnog iskustva u radu sa ljudima, od čega petnaest godina (1990-2005.) u razvijenim Zapadnim zemljama. Desimir je  na početku svog predavanja  napravio jasnu podjelu između nauke, religije i duhovnosti, precizno razdvajajući šta su ciljevi, “alati”, praksa i osnovne karakteristike svake od ovih djelatnosti. Tako je, na primjer istakao, da je cilj nauke tehnološki i društveni razvoj, veći standard i lakši svakodnevni život, dok nas religija podučava etici, kako ispravno živjeti i upućuje nas na tradiciju, porodicu i kultivisanje ispravnih životnih vrijednosti, u koje spada osjećaj zajedništva i ljubav prema svim ljudima. Duhovnost je definisana kao naša prastara i iskonska potreba za boljim poznavanjem samoga sebe, koja se može najlakše predstaviti poznatom izrekom iz Stare Grčke “Gnoti Seauton!” – Spoznaj samoga sebe!

Duhovnost je vijekovima unazad, širenjem i jačanjem zvaničnih religija, kao i razvojem nauke, bila potiskivana iz čovjekove svakodnevne realnosti, što predstavlja jedan svojevrsni paradoks, jer su upravo i najveće svjetske religije, kao i brojna poznata naučna otkrića nastala kao “direktni proizvod” najdubljih duhovnih proboja njihovih “odozgo” nadahnutih osnivača i pronalazača. Danas smo zapravo došli do tačke da se o duhovnosti najčešće govori u negativnom kontekstu, pri čemu se pominju sekte i njihovo štetno djelovanje, te Istočna učenja i tome slično. Poslednji primjer toga predstavljaju široke kritike sa raznih strana na ceremoniju otvaranje Olimpijskih igara ovog ljeta u Parizu.

Iz kratkog prikaza i analize ovih oblasti, predavač ističe potrebu da svaki pojedinac treba da u samome sebi integriše, balansira i uspješno harmonizuje sve ove tri oblasti, kako bi imao na raspolaganju sve svoje ukupne potencijale. Primjera radi, istakao  je da ni nauka niti duhovnost nemaju veliki obzir prema etici, zar bi inače bilo toliko razornog oružja u današnjem Svijetu i  čestih afera u duhovnim školama i grupama, te je osvešćivanje i kultivisanje ličnog i grupnog etičkog kodeksa, na čemu nas najbolje podučavaju naše religije, porodica i lokalna zajednica, jedan od neizostavnih imperativa našeg bitisanja u sadašnjem vremenu i prostoru. Predavač je istakao svoje lično poštovanje prema nauci, ljubav prema svim religijama, kao i neophodnost dubljeg rada na samome sebi, odnosno otvorenijem i odgovornijem pristupu duhovnosti.

U nastavku predavanja, opširnije se govorilo o pojedinim stručnim aspektima, kao što su struktura čovjeka i priroda, definicija i slojevi ljudskog uma. Predavač je praktičar u ovoj oblasti i činio je to na jedannjednostavan i svima lako razumljiv način, potkrepljujući to odgovarajućim crtežima i primjerima iz svoje svakodnevne prakse. Poseban naglasak i pažnja su posvećeni onom što predstavlja samu suštinu, odnosno metod i cilj rada u duhovnoj praksi, pri čemu je prikazana jedna paralela sa savremenim psihoterapijskim procesom, tako što su pojašnjene razlike i sličnosti između kognitivnih skokova u psihoterapiji, koji se zovu uvidi ili “aha!”iskustva i duhovnih proboja pojedinaca u duhovnoj praksi, koji su poznati pod imenom otkrovenja ili prosvetljenja. Rečeno je da se radi o “bliskim rođacima”, a da je razlika samo po dubini i širini novo-osvojene svjesnosti, koja je u prvom slučaju manja, dok je u drugom šira i potpunija. S obzirom da je predavanju prisustvovalo dosta mladih slušalaca, studenata, govorilo se o potrebi i značaju duhovnosti, odnosno unutrašnjeg rada na samome sebi, u kontekstu otkrivanja sopstvenih talenata i definisanja ličnih ciljeva i prioriteta, radi sopstvenog napredovanja i ostvarivanja jednog uspješnijeg: ličnog, porodičnog, poslovnog, društvenog i duhovnog života.

Akademik Kurtćehajić: ZAVNOBiH treba posmatrati u kontekstu AVNOJ-a

0

U organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” u hotelu Holiday u Sarajevu danas je održan akademski diskurs na temu “ZAVNOBiH treba posmatrati u kontekstu AVNOJ-a. Predavač je bio Predsjednik BANUK-a akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić a moderator je bila  MA Berina Beširović.

Akademik Kurtćehajić je najprije svima čestitao nadolazeći Dan državnosti Bosne i Hercegovine a potom je iznio okolnosti koje se dovele do održavanja  Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a  25. novembra  1943. godine u Mrkonjić Gradu koji je jedan  od najznačajnijih događaja u historiji BiH, jer su nakon 480 godina, odnosno nakon 1463. godine, kada je Bosna pala pod Osmanlije, predstavnici njenih naroda na taj dan 1943. godine prvi put došli u situaciju da slobodno odlučuju svojom voljom o njenoj sudbini.

Kurtćehajić je najprije ukazao na historijske okolnosti koje su prethodile ovom događaju, od srednjevjekovne bosanske države do pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, davanje Bosne na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine a potom i aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine  od strane Austro-Ugarske, stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine a potom Kraljevine Jugoslavije 1929. godine u kojoj   se Sporazumom Cvetković-Maček 1939.  godine geopolitički prostor Bosne i Hercegovine podijelio između srske i hrvatske interesne sfere koji nikad nije zaživio zbog početka Drugog svjetskog rata napadom Hitlera na Poljsku 01. septembra te godine.

Zahvaljujući Titovom antifašističkom partizanskom pokretu u ratom porobljenoj Evropi narodi Bosne i Hercegovine svojom borbom i uspjesima u njoj stvorili su pretpostavku  da mogu svojom voljom odrediti kakvu Bosnu i Hercegovinu žele. Ovome je prethodila Titova inicijativa da se od početne platforme komunista da Bosna i Hercegovina treba imati status autonomne pokrajine treba odustati i da Bosna i Hercegovina zbog najvećih žrtava i stradanja koje su iznijeli njeni narodi treba imati jednakopravan status federalne jedinice.

Formulacijom sadržanom u tačci 5. Rezolucije ZAVNOBiH-a koju su jednoglasno usvojila 173 vijećnika ZAVNOBiH-a  kojom je tada izražena voja naroda u Bosni i Hercegovini  da njihova zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego  i srpska, i hrvatska, i muslimanska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina  u kojoj će se osigurana puna  ravnopravnost i jednakost Srba,  Muslimana i Hrvata  postavljeni su temelji obnovi državnosti i multietničnosti Bosne i Hercegovine.

No ono što je Kurtćehajić istakao jeste da se ne smije zaboraviti na centralni događaj koji se desio u Jajcu 29. novembra 1943. godine a to je Drugo zasjedanje AVNOJ-a kada su postavljeni temelji novoj Demokratskoj Federativnoj  Jugoslaviji i da se ZAVNOBiH ne može posmatrati izolovano od AVNOJ-a jer u  tačci 4. Rezolucije ZAVNOBiH-a,  koja ima šest tačaka, stoji “Narodi Bosne i Hercegovine stvaraju u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije novu Demokratsku Federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda, u kojoj će biti zajamčena puna ravnopravnost njenim narodima”. Ovo  iz razloga jer nikakvog ZAVNOBiH-a ne bi bilo da se nije organizirao AVNOJ na kojem su postavljena načela izgradnje Jugoslavije na federalnom principu i na kojem su usvojene odluke zemaljskih vijeća. Bosnu i Hercegovinu je na tom skupu predstavljalo 58 vijećnika ZAVNOBiH-a.

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a to tijelo nije bilo najviši zakonodavni organ već najviše političko predstavništvo  Narodno oslobodilačkog pokreta  Bosne i Hercegovine da bi se na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u Sanskom Mostu od 30 . juna do 02. jula 1944. godine konstituisao kao najviši zakonodavni i izvršni organ Bosne i Hercegovine. Tada je usvojena   i čuvena Deklaracija o pravima građana kojom je Bosna i Hercegovina utvrđena kao nedjeljiva i zajednička domovina Srba, Muslimana i Hrvata koji u njoj žive, čime je istaknut princip nedjeljivosti zemlje, što u pravnom smislu znači da svi narodi u Bosni i Hercegovini imaju parvo egzistencije i uživanja na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, ali istovremeno nijedan narod nema pravo ekskluziviteta ni na jednom dijelu Bosne i Hercegovine.

Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u oslobođenom Sarajevu od 26-28- aprila 1845. godine  kada je ZAVNOBiH pretvoren u Narodnu skupštinu a formirana je i prva Vlada Bosne i Hercegovine.

Nakon što je Ustavotvorna skupština Jugoslavije nakon provedenih izbora za njeno konstituisanje na svojoj prvoj sjednici 29. novembra 1945. godine  u Beogradu proglasila Jugoslaviju republikom i 31.januara 1946. godine usvojila Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je 14. februara 1946 promijenila naziv Federalna Bosna i Hercegovina  u Narodna Republika Bosna i Hercegovina i svoj prvi Ustav usvojila 31.decemra 1946. godine kojim se Bosna i Hercegovina definira kao narodna država republikanskog oblika vladavine.

Na kraju je akademik Kurtćehajić istakao da treba odati počast i vječnu slavu svim poginulim partizanima zahvaljujući kojima je Bosna i Hercegovina postavila temelje obnovi njene državnosti i time stekla najveći status nakon pada njene srednjevjekovne države pod Osmanlije.

Akademik Kurtćehajić: Razumijevanje različite percepcije oko Tvrtka I.

0
Akademik Kurtćehajić Vučiću: Nauči šta je suverenitet

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“ akademik prof.dr Suad Kurtćehajić smatra da nam danas  dolazi na naplatu selektivni pristup historiji Bosne.

Čiji je kralj Tvrtko I. Kotromanić najveća historijska ličnost Bosne.

Nesumnjivo je da je bio bosanski ban od 1353-1377. godine vladajući bosanskim banovstvom nakon smrti svog strica Stjepana II Kotromanića 1353. najprije zajedno sa svojim ocem Vladislavom, majkom Jelenom i bratom Vukcem da bi na kraju ostao jedini vladar bosanskog banovstva. Kada se kruniše kraljem 1377. godine ( dvostrukim vijencem ili u prevodu dvostrukom krunom bosanskom i srpskom) on sebe titulira kraljem Srbljima, Bosne, Primorja i Zapadnim stranama. Tvrtko je bosanske vladarske loze Kotromanića ali u ovoj svojoj Povelji Dubrovčanima 1378. on zaista piše “i tamo išavši bih okrunjen krunom praroditelja mojih “( Dragutin Nemanjić raški kralj je bio njegov pradjed jer je njegovu kćerku Jelisavetu oženio Tvrtkov djed Stjepan I Kotromanić i to je bio osnov da mu Srbi ili tadašnji Srblji u staroj raškoj državi  ponude krunu Nemanjića nakon smrti zadnjeg kralja iz dinastije Nemanjića Uroša Nemanjića kojeg su zbog kršnog zdravlja zvali Uroš Nejaki) Ako je Tvrtko sebe označavao u tituli pored kralj Bosne, Primorja i Zapadnim stranama kralj Srbljima  i to na prvom mjestu ( današnjih Srba) da li mi možemo osporavati Srbima kad oni kažu da je Tvrtko i njihov kralj mada oni često znaju reći da je on samo njihov kralj svjesno iskrivljujući da su prostori koje Tvrtko I Kotromanjić navodi srpski prostori.

Tvrtko  sebe 1390. godine titulira kao kralj Raške, Bosne i Primorja  čime sebe označava kraljem i stare srpske države Raške. U čemu je razlika  da Tvrtko I ne govori u Povelji Dubrovčanima 1378. godine kralj Raške  već piše kralj Srbljima. To je iz razloga jer  nije htio dirati u faktičku vlast tadašnjih srpskih knezova Lazara Hrebranovića i Vuka Brankovića a ponuđen je krunom Nemanjića zbog svojih krvnih veza sa njihovom dinastijom dok Lazar Hrebljanović nije imao Nemanjićku krv i nije mogao nastaviti njihovu lozu. A nakon pogibije kneza Lazara na boju na Kosovu 1389. godine  tvrtko I Kotromanić direktno se označio  kraljem Raške, Bosne i Primorja dakle prostora kako stare Nemanjićke države tako i prostora ranijeg bosanskog banovstva i Primorja. Da mu nije ponuđena Nemanjićka kruna i da se proširio mačem prema prostoru stare raške države Tvrtko bi se od početka označio kraljem Bosne jer kad on govori o Srbljima podrazumijeva u prvom redu Srblje sa prostora stare Raške mada se ne može osporiti ni njihovo prisustvo na prostoru Huma današnje Hercegovine o čemu piše u svojim Poveljama ban Matej Ninoslav još od 1234. godine. Srpski historičar i akademik SANU Mihajlo Dinić koji je umro 1970. godine smatrao je da u Tvrtkovoj Bosni ako se izuzme Hum i Raška pravoslavlja nije bilo, samim tim ni srpskog identiteta.

Problem koji akademik Kurtćehajić vidi  jeste da se historija  na našim prostorima stavila u funkciju politike i da svako izvlači iz konteksta i tumači činjenice  na svoj način. U tom smislu treba više puta iščitati  bar Tvrtkovu Povelju Dubrovčanima  1378. godine ali i njegovu Povelju Šibeniku 1390. godine.

 

Akademik Kurtćehajić: Memorandum SANU II i dokument ANURS osnov Dodikove politike u poslednjih dvanaest godina

0

Memorandum SANU II i dokument ANURS-a od 2012. godine su uputstvo za razbijanje Bosne i Hercegovine koju Dodikova politika slijedi u svim smjernicama. Akademik Kurtćehajić podsjeća na osnovne teze ovih dokumenata da bi se sagledalo Dodikovo djelovanje  u prethodnom periodu  ali i da bi se našli mehanizmi za zaustavljanje njegove  politike urušavanja Bosne koja traje već drugu deceniju.

Memorandum SANU 2, januar 2012.

Istrajavati na jedinstvenoj srpskoj državi bez obzira na cenu, žrtve i protok vremena

Podjela BiH za nekoliko godina ili najviše decenija-dve.

Voditi borbu na međunarodnom planu da se međunarodna zajednica umori  od BiH i prihvati njen raspad.

Republiku Srpsku veličati a BiH stalno omalovažavati i osporavati joj državne prerogative kako pre tako i posle Dejtona

Državne institucije označavati zajedničkim institucijama

Sprečavati sve asocijacije pa i pčelarski savez na nivou BiH.

Srbe koji igraju za reprezentacije BiH omalovažavati i označavati izdajnicima.

Stalno isticati termin Srpska i Republika Srpska kako bi se dalo do znanja da se radi o isključivo srpskoj zemlji.

Sve probleme Republike Srpske propisivati njenoj neprirodnoj egzistenciji u nemogućoj državi BiH.

Umjesto termina Bošnjak kad je god to moguće govoriti musliman

Prebacivati krivicu za rat u BiH na  muslimane i njihovu tendenciju da   stvore islamsku džamahiriju  te  ukazivati nas njihov fundamentalizam, terorizam i radikalizam,

Muslimanima na sve moguće načine otežati povratak u RS.

Dokument ANURS-a , septembar 2012.

Akademik Kurtćehajić navodi da je   Dokument Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske dalja razrada Memoranduma SANU II te objašnjava koje su teze činile osnov ovog dokumenta i o čemu se u njemu govori

Teza da je Bosna i Hercegovina  nastala tek  u Dejtonu, te da prije nije postojala kao samostalna država a istovremeno se veliča Republika Srpska kao entitet koji je zajedno sa Federacijom Bosne i Hercegovine stvorio Bosnu i Hercegovinu.

O Bosni i Hercegovini se dalje govori kao o državnoj zajednici konfederalnog državnog uređenja iako nema osnova za takvo gledanje.

Negira se pravo države na imovinu što je priznato svim državama nastalim raspadom SFRJ i podvlači se teza da imovina pripada entitetima.

Svjesno se zaobilaze dodatne nadležnosti države Bosne i Hercegovine u punom obimu kako je to predviđeno Dejtonskim sporazumom i akcenat se stavlja samo na taksativno navedene nadležnosti koje su date Bosni i Hercegovini.

Osporava se uloga Visokog predstavnika koji je važan činilac opstanka Bosne i Hercegovine i provedbe Dejtonskog sporazuma.

Na kraju se predlaže stvaranje trećeg entiteta sa hrvatskom većinom kao konačno rješenje za Bosnu i Hercegovinu   ili će se u suprotnom ona neminovno raspasti.

Na kraju akademik Kurtćehajić podvlači da je Dodikova politika razbijanja BiH u potpunosti zasnovana na ovom dokumentu kao i Memorandumu SANU II koji mu je prethodio te da je  odgovor probosanskih političkih snaga  u prethodnih dvanaest godina djelimičan i nedovoljan a posebno je neshvatljivo da niko od njih  ne djeluje prema Regulatornoj agenciji za komunikacuju (RAK) da se zaustave narativi spskih političara koji govore o državi Bosni i Hercegovini kao o državnoj zajednici a o institucijama Bosne i Hercegovine kao o zajedničkim institucijama.

U Sarajevu promovisana knjiga „Bosna od početaka do prijema u UN“ autorice Nedžle Kurtćehajić

0

Promociju je otvorila moderatorica, Berina Beširović sa biografijom autorice i tehničkim detaljima o knjizi. Moderatorica je predstavila naučno istraživački dosadašnji uspjeh i potencijal autorice. „Promovirana knjiga ima 120 strana, izdata je u 300 primjeraka i predstavlja osnovu za sva buduća istraživanja i saznanja o bosanskoj državnosti“, istakla je moderatorica.

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“ akademik prof. dr.
Suad Kurtćehajić je nakon uvodne riječi moderatorke MA Berine Beširović preuzeo riječ.
Istakao je da je sa jedne strane promotor a sa druge otac mlade autorice i da je srećan da je ona napisala jednu ovakvu knjigu koja daje pregled državno-pravne vertikale Bosne od
njenog prvog pominjanja do prijema u UN. Ono što je istakao jeste da se autorica potrudila
da nam osvijetli Bosnu kakva jeste što nije nimalo jednostavno u vrijeme kada historičari i
pisci na prostoru ex Jugoslavije friziraju historiju svojih naroda i država kako bi kod svog
naroda probudili i podigli nacionalni ponos a da pri tome malo razmišljaju o pogubnosti
takvog pristupa kreiranja željene historije umjesto da se objektivno rasvijetle važni
historijski događaji. Bosni to nije potrebno smatra Kurtćehajić.

Današnja Bosna i Hercegovina ima svoje uporište u svojoj srednjevjekovnoj državnosti posebno njenom bosanskom kraljevstvu koje je priznato od tada moćnih sila Ugarske i Vatikana i to joj daje pravo na njeno današnje postojanje, očuvanje i zaštitu jer je Bosna bila država kada mnoge današnje države nisu ni postojale kao takve na tlu Evrope. Na kraju je Suad Kurtćehajić rekao da se nada će sa ovom knjigom i promocijom Nedžla dobiti snažan podsticaj za dalji naučni rad i pisanje novih knjiga kako bi dala svoj doprinos bosanskom društvu i našoj državi.

Akademik Aleksandar Knežević je istakao da je veliki značaj ove knjige što daje
dosta detaljan prikaz značajnih događaja iz istorije Bosne / Bosne i Hercegovine, prikaz
oslobođen političkiih kvalifikacija ili ličnog mišljenja. O čemu god neko želi da istražuje,
govori ili piše može da nađe pozadinu svojih istraživanja u ovoj knjizi, a zatim da unosi
dopunu – svoja istraživanja i svoje naučne ili političke stavove. Ovo može biti podloga za
mnoga naredna istraživanja.

U knjizi se daje opis obilježja Bosne u periodima: srednjovjekovna Bosna, Bosna u
sastavu Osmanlijskog carstva, Bosna i Herecgovina pod Austrugarskom, Bosna i
Hercegovina između dvaju svjetskih ratova, obnova državnosti Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina u jugoslovenskoj federaciji. Već sama formulacija naziva poglavlja upućuje na pravilno, objektvno rezonovanje i razlikovanje historijskih perioda. U nastavku se u knjizi govori o krizi jugoslovenske civilizacije tokom 80-tih godina prošlog vijeka, te o pristupu internacionalne zajednice u jugoslovnskoj krizi. Slijedi međunarodna konferencija za Jugoslaviju i međunarodno priznanje Bosne. Ovaj dio je, posebno, popraćen značajnim
brojem referencija. Impozantno je da se u radu mlada autorica referiše čak na preko stotinu izvora u obliku fus-nota u tekstu i popisom korištene literature na kraju knjige zaključuje Knežević.
Doc. dr. Muhamed Šemoski između ostalog je kazao da je autorica Nedžla
Kurtćehajić ovom knjigom pokazala svoj raskošni naučnoistraživački potencijal. Ovu tvrdnju
prema onome što je on mogao primijetiti, bazira na činjenici da je autorica inspirirana
velikim brojem različitih naučnih djela mnogih naučnika i mislilaca, te koristeći veliki broj
relevantnih izvora, metodološki kao i epistemološki kriterij, prati sve aspekte naučnog
saznanja. Upravo zbog toga on smatra da je ova knjiga od velikog značaja naučnoj i široj
javnosti.

Na kraju je uzela riječ mlada autorica MA Nedžla Kurtćehajić koja se zahvalila
promotorima i publici i rekla da su oni dovoljno rekli a da sama knjiga mnogo više govori od svega što bi ona imala za reći i da će knjiga koja nastavlja svoj život pomoći široj čitalačkoj publici da se upoznaju ili podsjete na hiljadugodišnju historiju Bosne.
Moderatorica MA Berina Beširović se zahvalila učesnicima promocije i publici i toplo
preporučila ovu knjigu čitateljstvu.

Kurtćehajić Vučiću: Nauči razlikovati nadležnosti od vlasništva

0
Akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić poručuje Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću s obzirom da on stalno ističe da je bio među najboljim stidentima u svojoj generaciji na Pravnom fakuktetu u Beogradu  da bi trebao razlikovati vlasništvo od nadležnosti. U procesu sukcesije i Sporazumom od 2004. godine svim državama nastalim raspadom Jugoslavije je na identičan način dato vlasništvo nad zemljištem. Bosna je priznata 06.i 07. aprila 1992. od strane EU i SAD i primljena u UN kao punopravna članica 22. maja 1992. godine bez ikakvih entiteta. Dejtonskim mirovnim sporazumom u članu 1.stav 1. jasno stoji da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država sa modificiranom unutrašnjom strukturom odnosno entitetima. Samo država Bosna i Hercegovina je potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma uz Republiku Hrvatsku i tada još nepriznatu Saveznu Republiku Jugoslaviju. Potpisi entiteta kad su u pitanju aneksi jesu potpisi subjekata unutrašnjeg prava a ne međunarodnog prava koje pripada samo državama.  Entiteti pravno postoje tek slovom Dejtona.
Vučić kaže da nigdje ne stoji u Ustavu BiH da državno zemljište pripada Bosni i Hercegovini. To je tačno ali nigdje ne stoji ni da pripada entitetima. U tom slučaju pretpostavlja se po prirodi stvari a i polazeći od činjenice međunarodnog kontinuiteta koji jedino ima država Bosna i Hercegovina da državno zemljište pripada BiH.
Vučić tu ubacuje nadležnosti i govori da se u taksativno navedenim nadležnostima član 3. stav 1. ne pominje vlasništvo nad državnim zemljištem i pri tome se dalje  poziva na odredbu člana 3.stav 3. a) koja  kaže da sve vladine funkcije i ovlašćenja koja nisu izričito data ovim Ustavom Bosni i Hercegovini pripadaju entitetima. Ovdje Vučić pokazuje elementarnu pravničku nepismenost jer vlasništvo je jedna a nadležnosti druga kategorija. Ovu tezu je Dodik više puta ponavljao i očigledno  je da je Vučić tu mantru preuzeo od njega sa tom razlikom što je Dodik politolog  pa može i da lupa po ovom pitanju a Vučić sebe kao pravnika diskredituje. E sad da li je u pitanju kod Vučića neznanje ili manipulacija koja računa na neznanje sagovornika ne može se sa sigurnošću znati ali ono što je sigurno je da Vučićevo objašnjenje nema pravnu utemeljenost završava akademik Kurtćehajić.

Akademik Kurtćehajić: Šta dalje nakon rezolucije UN? – Da li je Republika Srpska konstanta ili osporiva kategorija ?

0

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” akademik Suad Kurtćehajić polazeći od činjenice da najviši sud na planeti Internacionalni sud pravde u Hagu ima dvije funkcije presuđujuću i davanje savjetodavnog mišljenja smatra da bi sljedeći potez probosanskih snaga  nakon usvojene Rezolucije o genocidu od strane Generalne skupštine UN trebao biti da se također  na isti način kao što se išlo sa Rezolucijom ide  preko zemlje sponzora  sa  zahtjevom prema Generalnoj skupštini UN da se ona obrati Internacionalnom sudu pravde u Hagu za Savjetodavno mišljenje sa pitanjem:  da li je potojanje entiteta Rs protivno internacionalnom pravu nakon što je taj isti Sud u članu 297.  presudio da su djela učinjena u i oko Srebrenice nesumnjivo djela genocida i da su ih izvršili dijelovi vojske Rs počevši od 13 jula 1995. godine,  te nakon presuda gotovo kompletnom vojnom i političkom vrhu Rs-a od strane Internacionalnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od kojih je više njih presuđeno za genocid i osuđeno na doživotne kazne zatvora. Pri tome treba dodati i da je  Slobodan Milošević iako nije dočekao kraj suđenja zbog smrti u zatvoru presuđen djelimičnom presudom od 2004. godine koja prema pravilima Internacionalnog  krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju ima snagu samostalne presude za Udruženi zločinački poduhvat-UZP i izvršeni genocid u sedam gradova. Interesantno je da ova djelimična presuda Miloševiću nikada nije u dovoljnoj mjeri iskorištena  i prolazila je ispod radara javnosti. Očekivati je da će Sud u Hagu dati pozitivan odgovor jer je izvršenim genocidom povrijeđena  IUS COGENS najjača pravna norma u internacionalnom pravu koja na prvom mjestu zabranjuje genocid i čini svaki internacionalni ugovor učinjen uz povredu te norme ništavim. S obzirom da je  verifikacije povrede te norme od strane Suda u Hagu koja bi dovela do nišavosti Dejtonskog sporazuma onemogućena jer je potrebno da zahtjev Sudu u Hagu  podnese jedna od ugovornih strana Dejtonskog sporazuma a Bosna i Hercegovina to ne može sprovesti zbog nedostatka konsenzusa u Predsjedništvu BiH minimum koji treba postići je dobiti Sajetodavno mišljenje da li je postojanje Rs protivno internacionalnom pravu u pogledu kojeg zahtjev kao sponsor prema Generalnoj skupštini UN može podnijeti bilo koja članica UN. Potrebno je napomenuti da Savjetodavno mišljenje Internacionalnog suda pravde u Hagu nema obavezujuću snagu ali ima ogromnu moralnu snagu jer bi u slučaju dobijanja pozitivnog odgovora cijeli civilizirani svijet znao da je postojanje entiteta Rs kao pravnog nasljednika faktičke tvorevine Rs koja je odgovorna za strašne zločine i presuđeni genocid protivno internacionalnom pravu što bi bio početak urušavanja te tvorevine. Samo  postojanje Rs-a nedvosmisleno ukazuje da su genocid i drugi strašni zločini koji su učinjeni u ime njenog stvaranja i postojanja nagrada za izvršene zločine jer je neprirodno i po ljudskim i po prirodnim zakonima da su njeni tvorci sankcionisani na dugogodišnje kao i doživotne kazne zatvora a da njihovo djelo koje se zove Rs ostane netaknuto zaključuje akademik Kurtćehajić.

 

Latić: Narod, nacionalizam i šovinizam u islamskom svijetu

0
Danas je u organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” u hotelu Holiday održan naučni diskurs na temu: “Narod, nacionalizam i šovinizam u islamskom svijetu“ na kojem je govorio akademik Džemaludin Latić. Moderator je bio Abi Muhtari, počasni član BANUK-a. Akademik Džemaludin Latić je objašnjavajući  etimologiju riječi koje se odnose na zadatu temu: al-qawm (narod), aš-šu’b (narod, nacija, etnos), al-qabila (rod, pleme), al-milla (vjerske vrijednosti, kultura i običaji), kao i al-‘asabiyya (vjerski fanatizam i mržnja), obrazložio kur’anske poglede na ova pitanja i iznio na koji način Kur’an i Sunnet osuđuju i liječe ove društvene bolesti. Svoje izlaganje je često povezivao sa pogledima Ursa Altermatta, švicarskog sociologa, koji je, u svojoj knjizi Etnonacionalizam u Evropi…, Sarajevo nazvao evropskim svjetionikom, i to prvenstveno po millet-sistemu u kome je Bosna živjela stoljećima i čiji su tragovi i danas snažno prisutni u njoj. Na temelju ovih istraživanja, akademik Latić je iznio svoju „rekonstrukciju“ (kur’anskog) millet-sistema u savremenoj Bosni i Hercegovini zalažući se za novi tip bratstva i jedinstva na univerzalnim monoteističkim osnovama.

Akademik Kurtćehajić: Zašto je bolje Bosanac 

0
Akademik Kurtćehajić Vučiću: Nauči šta je suverenitet
Turska je korigovala ime svoje države, Indija mijenja naziv Indija koji je na engleskom jeziku u Barat koji je isto Indija ali na hindu jeziku. A mi uzeli ime naših kolonizatora koje i u vrijeme kada nam ga je Kalaj nudio na tacni u svom sedamnaestogodišnjem nastojanju (1886.-1903.) da imamo etnički i nacionalni identitet Bošnjak što je za njih značilo Bosanac sa kojim bi ušli u evropske tokove nismo htjeli. Bosanac i Bošnjak isto znače ( iako je Bošnjak 93. uveden samo za bosanske muslimane) samo je Bosanac na našem bosanskom jeziku. Bosanski muslimani su prihvatili taj naziv jer smo ih ubijedili da je to naše višestoljetno ime. Međutim nema ozbiljnih dokaza da su se bosanski muslimani ikada do 93. identifikovali sa tim nazivom i historičari bi trebali poštujući nauku a ne političke pobude da se očituju o tome. Mi nemamo dovoljno jake dokaze da smo mi sebe ( mislim na bosanske muslimane) zvali Bošnjacima već samo da su nas drugi van Bosne i bosanski franjevci u Bosni zvali Bošnjacima. Susjedi nas iz Bosne već više od stoljeća ne zovu Bošnjaci već Bosanci i apsurdno je da mi taj arhaični naziv kako su nas drugi nekad zvali na osnovu osmišljene i izmišljene priče da je to naš višestoljetni identitet i dalje zadržavamo a ne afirmišemo i korigujemo u naziv Bosanac koji je prvi, pravi, prirodni i logični i uz to naziv vezan za ime naše države za etnički i nacionalni identitet za sve one koji osjećaju pripadnost Bosni i kako nas drugi van Bosne već više od stoljeća zovu, a kako mi sebe ponosno predstavljamo čim izađemo iz Bosne, i da to ime otvorimo za sve koji smatraju da pripadaju bosanskoj kulturi, historiji, tradiciji, bez obzira na religiju i bez obzira da li žive u Bosni ili dijaspori koji Bosnu smatraju svojim matičnom državom . E sad su tu tri problema. Jedni , a njih je najviše, neće da čuju da se mi kao bosanski muslimani nismo nikad identifikovali sa pojmom Bošnjak i da smo obmanuti, drugi neće identitet Bosanac u koji bi ušli i nemuslimani a treći čekaju pod okriljem ovog identiteta, i time idu na ruku razbijačima Bosne, da Bosna pokaže nemogućnost svog postojanja i da dobiju svoj fildžinstan u kojem bi nemuslimani bili statistička greška. Velikodržavnim politikama susjeda odgovara ime Bošnjak za ostvarenje njihovih ciljeva podjele Bosne. Bosanac bi im bio smetnja na tom putu. Kada bi Bošnjaci prihvatili korekciju naziva u Bosanac uz prihvatanje jednog pa čak i malog dijela nemuslimana naziva Bosanac već na prvom sljedećem popisu mi bi u Bosni imali oko dvije trećine Bosanaca i Bosna bi ušla u fazu u kojoj bi sve više postajala bosanska dok bi svi drugi identiteti polako postajali tuđinski. Sa upornim čuvanjem identiteta Bošnjak koji je tuđinski naziv za stanovnike Bosne sa kojim se nikada nismo identifikovali vodimo i sebe i Bosnu ka samouništenju.