Home Blog

U Sarajevu promovisana knjiga „Bosna od početaka do prijema u UN“ autorice Nedžle Kurtćehajić

0

Promociju je otvorila moderatorica, Berina Beširović sa biografijom autorice i tehničkim detaljima o knjizi. Moderatorica je predstavila naučno istraživački dosadašnji uspjeh i potencijal autorice. „Promovirana knjiga ima 120 strana, izdata je u 300 primjeraka i predstavlja osnovu za sva buduća istraživanja i saznanja o bosanskoj državnosti“, istakla je moderatorica.

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“ akademik prof. dr.
Suad Kurtćehajić je nakon uvodne riječi moderatorke MA Berine Beširović preuzeo riječ.
Istakao je da je sa jedne strane promotor a sa druge otac mlade autorice i da je srećan da je ona napisala jednu ovakvu knjigu koja daje pregled državno-pravne vertikale Bosne od
njenog prvog pominjanja do prijema u UN. Ono što je istakao jeste da se autorica potrudila
da nam osvijetli Bosnu kakva jeste što nije nimalo jednostavno u vrijeme kada historičari i
pisci na prostoru ex Jugoslavije friziraju historiju svojih naroda i država kako bi kod svog
naroda probudili i podigli nacionalni ponos a da pri tome malo razmišljaju o pogubnosti
takvog pristupa kreiranja željene historije umjesto da se objektivno rasvijetle važni
historijski događaji. Bosni to nije potrebno smatra Kurtćehajić.

Današnja Bosna i Hercegovina ima svoje uporište u svojoj srednjevjekovnoj državnosti posebno njenom bosanskom kraljevstvu koje je priznato od tada moćnih sila Ugarske i Vatikana i to joj daje pravo na njeno današnje postojanje, očuvanje i zaštitu jer je Bosna bila država kada mnoge današnje države nisu ni postojale kao takve na tlu Evrope. Na kraju je Suad Kurtćehajić rekao da se nada će sa ovom knjigom i promocijom Nedžla dobiti snažan podsticaj za dalji naučni rad i pisanje novih knjiga kako bi dala svoj doprinos bosanskom društvu i našoj državi.

Akademik Aleksandar Knežević je istakao da je veliki značaj ove knjige što daje
dosta detaljan prikaz značajnih događaja iz istorije Bosne / Bosne i Hercegovine, prikaz
oslobođen političkiih kvalifikacija ili ličnog mišljenja. O čemu god neko želi da istražuje,
govori ili piše može da nađe pozadinu svojih istraživanja u ovoj knjizi, a zatim da unosi
dopunu – svoja istraživanja i svoje naučne ili političke stavove. Ovo može biti podloga za
mnoga naredna istraživanja.

U knjizi se daje opis obilježja Bosne u periodima: srednjovjekovna Bosna, Bosna u
sastavu Osmanlijskog carstva, Bosna i Herecgovina pod Austrugarskom, Bosna i
Hercegovina između dvaju svjetskih ratova, obnova državnosti Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina u jugoslovenskoj federaciji. Već sama formulacija naziva poglavlja upućuje na pravilno, objektvno rezonovanje i razlikovanje historijskih perioda. U nastavku se u knjizi govori o krizi jugoslovenske civilizacije tokom 80-tih godina prošlog vijeka, te o pristupu internacionalne zajednice u jugoslovnskoj krizi. Slijedi međunarodna konferencija za Jugoslaviju i međunarodno priznanje Bosne. Ovaj dio je, posebno, popraćen značajnim
brojem referencija. Impozantno je da se u radu mlada autorica referiše čak na preko stotinu izvora u obliku fus-nota u tekstu i popisom korištene literature na kraju knjige zaključuje Knežević.
Doc. dr. Muhamed Šemoski između ostalog je kazao da je autorica Nedžla
Kurtćehajić ovom knjigom pokazala svoj raskošni naučnoistraživački potencijal. Ovu tvrdnju
prema onome što je on mogao primijetiti, bazira na činjenici da je autorica inspirirana
velikim brojem različitih naučnih djela mnogih naučnika i mislilaca, te koristeći veliki broj
relevantnih izvora, metodološki kao i epistemološki kriterij, prati sve aspekte naučnog
saznanja. Upravo zbog toga on smatra da je ova knjiga od velikog značaja naučnoj i široj
javnosti.

Na kraju je uzela riječ mlada autorica MA Nedžla Kurtćehajić koja se zahvalila
promotorima i publici i rekla da su oni dovoljno rekli a da sama knjiga mnogo više govori od svega što bi ona imala za reći i da će knjiga koja nastavlja svoj život pomoći široj čitalačkoj publici da se upoznaju ili podsjete na hiljadugodišnju historiju Bosne.
Moderatorica MA Berina Beširović se zahvalila učesnicima promocije i publici i toplo
preporučila ovu knjigu čitateljstvu.

Kurtćehajić Vučiću: Nauči razlikovati nadležnosti od vlasništva

0
Akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić poručuje Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću s obzirom da on stalno ističe da je bio među najboljim stidentima u svojoj generaciji na Pravnom fakuktetu u Beogradu  da bi trebao razlikovati vlasništvo od nadležnosti. U procesu sukcesije i Sporazumom od 2004. godine svim državama nastalim raspadom Jugoslavije je na identičan način dato vlasništvo nad zemljištem. Bosna je priznata 06.i 07. aprila 1992. od strane EU i SAD i primljena u UN kao punopravna članica 22. maja 1992. godine bez ikakvih entiteta. Dejtonskim mirovnim sporazumom u članu 1.stav 1. jasno stoji da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država sa modificiranom unutrašnjom strukturom odnosno entitetima. Samo država Bosna i Hercegovina je potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma uz Republiku Hrvatsku i tada još nepriznatu Saveznu Republiku Jugoslaviju. Potpisi entiteta kad su u pitanju aneksi jesu potpisi subjekata unutrašnjeg prava a ne međunarodnog prava koje pripada samo državama.  Entiteti pravno postoje tek slovom Dejtona.
Vučić kaže da nigdje ne stoji u Ustavu BiH da državno zemljište pripada Bosni i Hercegovini. To je tačno ali nigdje ne stoji ni da pripada entitetima. U tom slučaju pretpostavlja se po prirodi stvari a i polazeći od činjenice međunarodnog kontinuiteta koji jedino ima država Bosna i Hercegovina da državno zemljište pripada BiH.
Vučić tu ubacuje nadležnosti i govori da se u taksativno navedenim nadležnostima član 3. stav 1. ne pominje vlasništvo nad državnim zemljištem i pri tome se dalje  poziva na odredbu člana 3.stav 3. a) koja  kaže da sve vladine funkcije i ovlašćenja koja nisu izričito data ovim Ustavom Bosni i Hercegovini pripadaju entitetima. Ovdje Vučić pokazuje elementarnu pravničku nepismenost jer vlasništvo je jedna a nadležnosti druga kategorija. Ovu tezu je Dodik više puta ponavljao i očigledno  je da je Vučić tu mantru preuzeo od njega sa tom razlikom što je Dodik politolog  pa može i da lupa po ovom pitanju a Vučić sebe kao pravnika diskredituje. E sad da li je u pitanju kod Vučića neznanje ili manipulacija koja računa na neznanje sagovornika ne može se sa sigurnošću znati ali ono što je sigurno je da Vučićevo objašnjenje nema pravnu utemeljenost završava akademik Kurtćehajić.

Akademik Kurtćehajić: Šta dalje nakon rezolucije UN? – Da li je Republika Srpska konstanta ili osporiva kategorija ?

0

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” akademik Suad Kurtćehajić polazeći od činjenice da najviši sud na planeti Internacionalni sud pravde u Hagu ima dvije funkcije presuđujuću i davanje savjetodavnog mišljenja smatra da bi sljedeći potez probosanskih snaga  nakon usvojene Rezolucije o genocidu od strane Generalne skupštine UN trebao biti da se također  na isti način kao što se išlo sa Rezolucijom ide  preko zemlje sponzora  sa  zahtjevom prema Generalnoj skupštini UN da se ona obrati Internacionalnom sudu pravde u Hagu za Savjetodavno mišljenje sa pitanjem:  da li je potojanje entiteta Rs protivno internacionalnom pravu nakon što je taj isti Sud u članu 297.  presudio da su djela učinjena u i oko Srebrenice nesumnjivo djela genocida i da su ih izvršili dijelovi vojske Rs počevši od 13 jula 1995. godine,  te nakon presuda gotovo kompletnom vojnom i političkom vrhu Rs-a od strane Internacionalnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od kojih je više njih presuđeno za genocid i osuđeno na doživotne kazne zatvora. Pri tome treba dodati i da je  Slobodan Milošević iako nije dočekao kraj suđenja zbog smrti u zatvoru presuđen djelimičnom presudom od 2004. godine koja prema pravilima Internacionalnog  krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju ima snagu samostalne presude za Udruženi zločinački poduhvat-UZP i izvršeni genocid u sedam gradova. Interesantno je da ova djelimična presuda Miloševiću nikada nije u dovoljnoj mjeri iskorištena  i prolazila je ispod radara javnosti. Očekivati je da će Sud u Hagu dati pozitivan odgovor jer je izvršenim genocidom povrijeđena  IUS COGENS najjača pravna norma u internacionalnom pravu koja na prvom mjestu zabranjuje genocid i čini svaki internacionalni ugovor učinjen uz povredu te norme ništavim. S obzirom da je  verifikacije povrede te norme od strane Suda u Hagu koja bi dovela do nišavosti Dejtonskog sporazuma onemogućena jer je potrebno da zahtjev Sudu u Hagu  podnese jedna od ugovornih strana Dejtonskog sporazuma a Bosna i Hercegovina to ne može sprovesti zbog nedostatka konsenzusa u Predsjedništvu BiH minimum koji treba postići je dobiti Sajetodavno mišljenje da li je postojanje Rs protivno internacionalnom pravu u pogledu kojeg zahtjev kao sponsor prema Generalnoj skupštini UN može podnijeti bilo koja članica UN. Potrebno je napomenuti da Savjetodavno mišljenje Internacionalnog suda pravde u Hagu nema obavezujuću snagu ali ima ogromnu moralnu snagu jer bi u slučaju dobijanja pozitivnog odgovora cijeli civilizirani svijet znao da je postojanje entiteta Rs kao pravnog nasljednika faktičke tvorevine Rs koja je odgovorna za strašne zločine i presuđeni genocid protivno internacionalnom pravu što bi bio početak urušavanja te tvorevine. Samo  postojanje Rs-a nedvosmisleno ukazuje da su genocid i drugi strašni zločini koji su učinjeni u ime njenog stvaranja i postojanja nagrada za izvršene zločine jer je neprirodno i po ljudskim i po prirodnim zakonima da su njeni tvorci sankcionisani na dugogodišnje kao i doživotne kazne zatvora a da njihovo djelo koje se zove Rs ostane netaknuto zaključuje akademik Kurtćehajić.

 

Latić: Narod, nacionalizam i šovinizam u islamskom svijetu

0
Danas je u organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” u hotelu Holiday održan naučni diskurs na temu: “Narod, nacionalizam i šovinizam u islamskom svijetu“ na kojem je govorio akademik Džemaludin Latić. Moderator je bio Abi Muhtari, počasni član BANUK-a. Akademik Džemaludin Latić je objašnjavajući  etimologiju riječi koje se odnose na zadatu temu: al-qawm (narod), aš-šu’b (narod, nacija, etnos), al-qabila (rod, pleme), al-milla (vjerske vrijednosti, kultura i običaji), kao i al-‘asabiyya (vjerski fanatizam i mržnja), obrazložio kur’anske poglede na ova pitanja i iznio na koji način Kur’an i Sunnet osuđuju i liječe ove društvene bolesti. Svoje izlaganje je često povezivao sa pogledima Ursa Altermatta, švicarskog sociologa, koji je, u svojoj knjizi Etnonacionalizam u Evropi…, Sarajevo nazvao evropskim svjetionikom, i to prvenstveno po millet-sistemu u kome je Bosna živjela stoljećima i čiji su tragovi i danas snažno prisutni u njoj. Na temelju ovih istraživanja, akademik Latić je iznio svoju „rekonstrukciju“ (kur’anskog) millet-sistema u savremenoj Bosni i Hercegovini zalažući se za novi tip bratstva i jedinstva na univerzalnim monoteističkim osnovama.

Akademik Kurtćehajić: Zašto je bolje Bosanac 

0
Akademik Kurtćehajić Vučiću: Nauči šta je suverenitet
Turska je korigovala ime svoje države, Indija mijenja naziv Indija koji je na engleskom jeziku u Barat koji je isto Indija ali na hindu jeziku. A mi uzeli ime naših kolonizatora koje i u vrijeme kada nam ga je Kalaj nudio na tacni u svom sedamnaestogodišnjem nastojanju (1886.-1903.) da imamo etnički i nacionalni identitet Bošnjak što je za njih značilo Bosanac sa kojim bi ušli u evropske tokove nismo htjeli. Bosanac i Bošnjak isto znače ( iako je Bošnjak 93. uveden samo za bosanske muslimane) samo je Bosanac na našem bosanskom jeziku. Bosanski muslimani su prihvatili taj naziv jer smo ih ubijedili da je to naše višestoljetno ime. Međutim nema ozbiljnih dokaza da su se bosanski muslimani ikada do 93. identifikovali sa tim nazivom i historičari bi trebali poštujući nauku a ne političke pobude da se očituju o tome. Mi nemamo dovoljno jake dokaze da smo mi sebe ( mislim na bosanske muslimane) zvali Bošnjacima već samo da su nas drugi van Bosne i bosanski franjevci u Bosni zvali Bošnjacima. Susjedi nas iz Bosne već više od stoljeća ne zovu Bošnjaci već Bosanci i apsurdno je da mi taj arhaični naziv kako su nas drugi nekad zvali na osnovu osmišljene i izmišljene priče da je to naš višestoljetni identitet i dalje zadržavamo a ne afirmišemo i korigujemo u naziv Bosanac koji je prvi, pravi, prirodni i logični i uz to naziv vezan za ime naše države za etnički i nacionalni identitet za sve one koji osjećaju pripadnost Bosni i kako nas drugi van Bosne već više od stoljeća zovu, a kako mi sebe ponosno predstavljamo čim izađemo iz Bosne, i da to ime otvorimo za sve koji smatraju da pripadaju bosanskoj kulturi, historiji, tradiciji, bez obzira na religiju i bez obzira da li žive u Bosni ili dijaspori koji Bosnu smatraju svojim matičnom državom . E sad su tu tri problema. Jedni , a njih je najviše, neće da čuju da se mi kao bosanski muslimani nismo nikad identifikovali sa pojmom Bošnjak i da smo obmanuti, drugi neće identitet Bosanac u koji bi ušli i nemuslimani a treći čekaju pod okriljem ovog identiteta, i time idu na ruku razbijačima Bosne, da Bosna pokaže nemogućnost svog postojanja i da dobiju svoj fildžinstan u kojem bi nemuslimani bili statistička greška. Velikodržavnim politikama susjeda odgovara ime Bošnjak za ostvarenje njihovih ciljeva podjele Bosne. Bosanac bi im bio smetnja na tom putu. Kada bi Bošnjaci prihvatili korekciju naziva u Bosanac uz prihvatanje jednog pa čak i malog dijela nemuslimana naziva Bosanac već na prvom sljedećem popisu mi bi u Bosni imali oko dvije trećine Bosanaca i Bosna bi ušla u fazu u kojoj bi sve više postajala bosanska dok bi svi drugi identiteti polako postajali tuđinski. Sa upornim čuvanjem identiteta Bošnjak koji je tuđinski naziv za stanovnike Bosne sa kojim se nikada nismo identifikovali vodimo i sebe i Bosnu ka samouništenju.

Akademik Kurtćehajić prozvao historičare da se očituju o nazivu Bošnjak

0
Akademik Kurtćehajić o Povelji Kulina bana

La minuta veritas (Trenutak istine) Ako historičari ne ospore ili potvrde da se bosanski muslimani nisu nikada identificirali sa nazivom Bošnjak do 1993. godine onda će se bošnjaštvo srušiti kao kula od karata jer je narod prihvatio taj naziv usljed uvjeravanja da je to višestoljetni naziv kojim smo mi sebe nazivali . Preko noći će se skinuti okovi bošnjašva i proglasiti bosanstvo koje je u srcu bosanskog čovjeka i koje je ugušeno izmišljenom pričom o višestoljetnom bošnjaštvu. Bosanstvo će biti krik slobode i nada u novu i bolju budućnost. Volio bih da stavimo tačku na pitanje našeg naziva Bošnjak i da okončamo polemiku po socijalnim mrežama i zato pozivam sve univerzitetske profesore, historičare, specijaliste za period Bosne pod Osmanlijama i Austrougarskom da izađu u javnost i iznesu jasne dokaze o tome da li smo se mi (mislim na bosanske muslimane) ikada od dolaska Osmanlija identifikovali sa imenom Bošnjak.

Njegova istraživanja u zadnjih godinu dana ukazuju da mi od dolaska Osmanlija nismo izašli niti smo htjeli da izađemo iz vjerskog identiteta, do 1968. godine kad su nam komunisti omogućili status nacije pod imenom Musliman, i da se naše ubjeđivanje naroda svodilo na to kako su nas Dositej Obradović 1783, Dalmatinski franjevci 1780, Slovenački list 1805, Matica srpska 1825, Ilija Garašanin 1844. godine i drugi van Bosne zvali Bošnjaci. Iz njihovih izjava mi smo logicirali i izvlačili zaključak da smo bili Bošnjaci čim nas oni tako zovu. Samo je bilo čudno da mi nismo imali jake dokaze da smo mi sami sebe tako zvali ( misli se na bosanske muslimane). Ono što nismo razumjeli je da je to drugima bila teritorijalna odrednica za stanovnike Bosne i da su preuzeli i koristili ugarski naziv Bošnjak za Bosance. Na isti način danas nas u svim ex jugoslovenskim republikama zovu Bosanci iako se mi u Bosni pišemo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali. Susjedi nas više od jednog stoljeća ne zovu Bošnjaci već Bosanci. Oni se i ne sjećaju da su nas ikada zvali Bošnjaci jer taj naziv je postao arhaičan i pao u zaborav i njima i nama. A mi onda kada prvi put slobodno i bez nametanja te 1993. možemo da odlučimo o našem identitetu uzimamo tuđinsko ime Bošnjak za našu etničku i nacionalnu odrednicu umjesto identiteta Bosanac koji je na našem bosanskom jeziku i koji je najprirodniji i najlogičniji naziv i uz to se čvrsto veže za državu, savremen je i integrišući dok istovremeno sve druge identitete polako čini strancima u Bosni. Ako hoćemo Bosnu moramo imati Bosance.

Bosna bez Bosanaca nema nikakvih šansi sa ova tri etnonacijsko religijska identiteta. I ovo se ne mora tretirati kao promjena imena kao što je bilo Musliman u Bosanac već samo korekcija zbog sličnosti naziva koja naš identitet veže za Bosnu kao državu uz potpunu otvorenost tog naziva za sve one koji žive kako u Bosni tako i van nje a koji smatraju da pripadaju bosanskoj kulturi, bosanskij tradiciji, običajima, historijskim vezama i koji Bosnu doživljavaju kao svoju matičnu državu. Sa ovom korekcijom imena mogli bi računati na blizu dvije trećine Bosanaca na prvom sljedećem popisu a šta će to značiti za Bosnu možete samo da pretpostavite. Ako se historičari ne oglase po ovom pitanju smatraće se to kao prećutna saglasnost zaključcima Kurtćehajića. A historičari bi trebali da budu u funkciji nauke i istine a ne politikanstva ili u službi stranke ili režima kao što to neki rade. Kurtćehajić smatra da njegove tvrdnje nisu sveto slovo ali traži da se o tome očituje nauka i profesori koji su eksperti za ove periode i koji neće prednost dati političkim opcijama već naučnoj istini kakva takva je.

Ukoliko se njegove tvrdnje pokažu tačne morat ćemo priznati da je narod obmanjivan tri decenije pričom o višestoljetnom bošnjaštvu da bi prijvatio taj naziv. Jedan od glavnih ideologa priče o bošnjaštvu koji je najviše odgovoran za bajku koja je plasirana narodu akademik Ferid Muhić je volio reći antičku mudrost “neka bude istina pa makar propao cijeli svijet”. E sad je kucnuo čas da historičari ponude dokaze da smo mi sebe zvali Bošnjacima ili da priznaju da ih nemamo. Ako se navodi Kurtćehajića pokažu tačnim bošnjaštvo će se srušiti kao kula od karata a niknuće bosanstvo iz srca bosanskog čovjeka a Bosna će doživjeti preporod.

Suad Kurtćehajić: Bosnu koju smo imali u Titovo vrijeme danas možemo samo da sanjamo

0
– Neki smatraju da je bio najznačajnija ličnost XX vijeka i jedini političar iz kruga socijalističkih država koji se usudio predsjedniku SSSR-a Staljinu reći ne, a da pri tome sačuva svoju glavu, vlast i državu.

Titova sahrana na kojoj je prisustvovalo preko dvjesto delegacije iz 127 zemalja od kojih su 123 bile državne delegacije smatra se najvećom sahranom u historiji čovječanstva i drugim medijski najpraćenijim događajem, odmah poslije slijetanja čovjeka na mjesec 1969. godine – naveo je Kurtćehajić. Sve tada 152 članice UN-a spustile su zastave na pola koplja u znak odavanja pošte preminulom Titu što je bio gest bez presedana. Redali su se natpisi u svjetskim medijima „Tvorac nove Jugoslavije“, „Državnik svjetskog ugleda“, „Tito-poslednji velikan“, „Tvorac nesvrstavanja“ „Zemlja sa najviše prijatelja“ itd. Na prostorima Jugoslavije zemlje koju je stvorio, a koja je njenim raspadom podijeljena u sedam nezavisnih država (šest jugoslovenskih republika i Kosovo koje je imalo status autonomne pokrajine u okviru Srbije) danas imamo podijeljena mišljenja o Titu. Zato je važno, istakao je akademik Kurtćehajić, da građani Bosne i Hercegovine znaju šta je za nju uradio Tito. Bosna i Hercegovina nije obnovila državnost ni u Osmanskoj državi koja je 1463. slomila srednjevjekovnu bosansku državu ni u okviru Austro-Ugarskog carstva, pa ni u okviru Kraljevine SHS, od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije da bi tek na Titovu inicijativu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu koje je Bosnu i Hercegovinu učinilo jednakopravnom drugim federalnim jedinicama.  – Treba imati u vidu da je na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije održanoj u Zagrebu u oktobru 1940. godine u pogledu Bosne i Hercegovine zauzet stav da ona dobije status autonomije. Presudnu ulogu da se napravi pomak prema ravnopravnoj federalnoj jedinici u okviru Jugoslavije odigrao je Tito koji je snagom svog autoriteta prelomio u korist Bosne i Hercegovine iako su njegovi najbliži saradnici poput Moše Pijade, Milovana Đilasa, Sretena Žujovića Crnog bili protiv. Ta državnost se ostvarivala u okviru jugoslavenske federacije sve do 6. i 7. aprila 1992. godine kad su Evropska zajednica i SAD, na osnovu rezultata referenduma priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu”da bi Bosna i Hercegovina 22. maja iste godine bila primljena u Ujedinjene nacije. Druga velika zasluga Josipa Broza Tita za njene narode jeste u tome što je Titov partizanski pokret sačuvao biološku supstancu kako bosansko muslimanskog naroda od uništenja od četničke ideologije. Homogena Srbija dr. Stevana Moljevića i četničkih snaga na čelu sa generalom Dražom Mihajlovićem, tako i srpskog od uništenja od ustaškog režima Nezavisne države Hrvatske na čelu sa poglavnikom Ante Pavelićem. Svojom politikom bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti stvorio je međuetničku i međuljudsku koherenciju i toleranciju kako u Jugoslaviji tako i u Bosni i Hercegovini na nivou koji možda nikada nije bio na takav na ovim prostorima.

REPUBLIKA SRPSKA – NAJVEĆE AUTORSKO DJELO ALIJE IZETBEGOVIĆA

0

Senad Avdić, kada smo u pitanju ja i moj brat Nedžad, ne može da ne vrijeđa i pjeni od mržnje prema nama na svome privatnom portalu. Samo prije nekih mjesec dana na istom portalu je objavio rečenicu da je „Alija Izetbegović stalno govorio o cjelovitoj BiH, a sve je učinio da je podijeli,“ a sada, u svome novom delirium tremensu, ne smije ni da potvrdi nešto što uopće nije bilo nečasno sa njegove strane, ali ja ga razumijem: on ima dubok razlog da to zaniječe – valja bljuvat’ pa lizat’. O čemu se radi?

Kao svjedok naše moderne historije, prozvao sam brojne historijske ličnosti (sa navodnicima ili bez njih) da isto tako svjedoče o pokušajima podjele naše zemlje (koji se, kao što je svima poznato, je li, nisu ostvarili). Među njima i Senada Avdića, poznatog novinara na bh. „ljevici“ (pod navodnicima, dakle), koji je prema meni zauzeo neprijateljski stav već 1983.g. i nije ga promijenio nikada – sve do 1993.g. kada je Predsjednik zatražio da se ujedine „Ljiljan“ (koga sam ja osnovao i vodio sve do 1994.g.) i Avdićeva „Slobodna Bosna“, i to sa jasnim ciljem (koga je meni izrekao): da ja u „Ljiljanu“ obrazlažem vjerničkom narodu da se Bosna mora podijeliti („to traži međunarodna zajednica“ i slične tvrdnje), a Avdić da to obrazlaže komunističkom dijelu našeg naroda. Eno zajedničkih izdanja „Ljiljana“ i „Slobodne Bosne“, eno i mojih i Avdićevih tekstova u tim izdanjima! I to se i desilo: ja i moj brat smo voljeli rahm. Aliju, poštovali ga i slušali kao vjerovatno niko u našoj društvenoj i političkoj javnosti, obojica smo pristali da se ujedinimo sa Avdićem za njegov (Predsjednikov) hatar, čak drugovali nekoliko mjeseci sa Avdićem, i to je trajalo sve dok ja nisam odbio da učestvujem u Predsjednikovom nepromišljenom naumu. Nakon toga, „Ljiljan“ i Bošnjačka tv (koju sam također vodio) ugašeni su uz pomoć dinastičkih krtica i krimosa te „slavnog“ pravosuđa pod kontrolom Oca i Sina, a Avdićeva „Slobodna Bosna“ je dobila enormne donacije i do danas je sponzorirana od iste adrese.

Na spomenutoj diskusiji (v. stranicu BANU „Kulin ban“) oponirao sam akademiku Kurtćehajiću da su SDA i Islamska zajednica na Prvom bošnjačkom saboru „bili za podjelu Bosne.“ O tome nije bilo riječi, niko (osim rahm. prof.dr Muhammeda Nezirovića) nije progovorio o tome, ali – prema svjedočenjima akademika Muhammeda Filipovića – u pobočnim prostorijama Holiday Inna Bosna se uveliko dijelila, čak je bila donesena i mapa „Muslimanije“ itd., o čemu bi danas mogao da svjedoči jedini preostali živi svjedok tih događaja, akademik Rusmir Mahmutčehajić.

Ono što je mene ponukalo da zaključim – i to i sada tvrdim- da je Prvi bošnjački sabor sazvan radi podjele Bosne jeste stav Alije Isakovića (ključnoga govornika na tome skupu) objavljen u „Ljiljanu“ malo poslije Sabora, koji glasi: samo muslimani su Bošnjaci. (Taj stav imate i na: https://www.biserje.ba Alija Isaković, Ko je Bosanac, ko Bošnjak, ko musliman.) Bosanski jezik, a naše „historijsko ime“ Bošnjak- kako to? – pitao sam rahm. Aliju Isakovića, a nikad nisam dobio odgovora na to pitanje.

(Odgovor je i meni i svim „Bošnjacima“ dao Milorad Dodik u nedavnom intervjuu na Face tv kada nam je svima od najvećeg autorskog djela Alije Izetbegovića, Republike Srpske, ženerozno poklanjao jedan komadić – Potočare.)

Eto, samo zbog te moje geste: da ne učestvujem u podjeli Bosne, zbog moga javnog svjedočenja (u intervjuu na Face tv o UCJENI pod kojom je bio rahm. Alija) i zbog ovog javno postavljenog pitanja, mene i moga brata Senad Avdić i idolopoklonici dinastije Izetbegovića na najsvirepiji način progone već 25 godina! Haram im bilo ovog i Onog svijeta! Ali – ćeraćemo se mi još: uskoro ćemo svjedočiti o tome UDBAŠKO-KOS-ovom progonu pred čitavim bošnjačkim/bosanskim narodom, i šire!

Acc. prof.dr. Džemaludin Latić

BANUK: Diskurs o bosanstvu, Istine i zablude o našim identitetima

0

U tom smislu  akademik Kurtćehajić je  najprije naglasio  da danas  u svijetu prevladavaju dva koncepta nacije.

Dominantan je  francuski koncept koji razlikuje  naciju i narod i prema tom konceptu nacija je zajednica građane jedne države a narod zajednica koja ima povezanost kroz zajedničku tradiciju, kulturu, historiju, osjećaj pripadnosti i sl. Većina država u savremenom svijetu živi po tom konceptu.

Drugi je stari germanski  koncept koji danas zovu istočni ili ranije sovjetski. Prema tom konceptu narod i nacija su sinonimi.

Na prostoru ex Jugoslavije vladao je istočni koncept nacije. Jugoslavija je imala šest naroda odnosno nacija. Raspadom Jugoslavije ništa se nije promijenilo u tom pogledu. Svi njeni narodi Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i Muslimani,  a od 1993. godine Bošnjaci postali su i narodi i nacije ne samo u svojim matičnim državama nego i van njih. Nijedna od država nastala raspadom Jugoslavije nije  u tom smislu jednonacionalna.

Polazeći od te činjenice kao naše realnosti Kurtćehajić dalje  ističe da svi narodi ex Jugoslavije imaju naziv naroda/nacije izveden iz naziva države samo su u Bosni i Hercegovini Bosanci u kategoriji ostalih i zbog niza  razloga  a prije svega navođenog popisu  bilo ih je na zadnjem popisu  nepunih 2%.Interesantno je da  se  među 37.100  Bosanaca 43,5% nemuslimana upisalo kao Bosanci što obesmišljava argumentaciju jednog dijela Bošnjaka koji kažu da drugi neće da budu Bosanci.

Kurtćehajić  smatra da je velika greška napravljena najprije 1991. godine što bosanski muslimani nisu promijenili naziv Musliman sa nazivom Bosanac koji je otvoren za sve religije i ateizam i uz to je prvi, pravi, prirodni, najbliži, najlogičniji i uz to suvremen naziv koji je izveden iz naziva naše države. Da je  to 1991. godine  urađeno danas bi možda imali  oko 70% Bosanaca a i pozicija Bosne i Hercegovine bi u jugoslovenskoj krizi i raspadu  koji je slijedio bila mnogo bolja.

Druga greška prema Kurtćehajiću učinjena je 1993. godine kada se za etničko i nacionalno ime uzeo naziv Bošnjak  koji može imati  određeno  historijsko opravdanje ali je to bio naziv za stanovnike Bosne  u teritorijalnom  smislu uglavnom u periodu Bosne pod Osmanlijama  (u srednjevjekovnoj Bosni stanovništvo Bosne je označavano Bošnjanima) ali ne i u etničkom jer nije postojala svijest o pripadnosti jedinstvenom narodu.  Kurtćehajić smatra da je Bošnjak  bio ugarski naziv za stanovnika Bosne i  najvjerovatnije preuzet u domaću upotrebu preko dalmatinskih franjevaca te kao tuđinski ne bi smio da bude korišten u važnim obilježjima države kao što je ime naroda i nacije. Taj naziv Bošnjak koristili su i Poljaci, Allbanci, Srbi iz Srbije, Hrvati na prostoru Hrvatske koja je svakako bila u Ugarskoj a kasnije u Austro-Ugarskoj. Mit o višestoljetnom imenu Bošnjak je stvoren na osnovu kako su nas drugi zvali Garašanin 1844, Matica srpska 1825, hrvatski pisci i historičari koji su živjeli u Ugarskoj a kasnije Austro-Ugarskoj ali svima njima je to bila teritorijalna odrednica za stanovništvo Bosne. Jedino se dio bosanskih katolika pod uticajem bosanskih franjevaca identificirao sa nazivom Bošnjak i o tome imamo dokaze ali bosanski muslimani i pravoslavci osim rijetkih pojedinaca nisu. Osmanlije su nas u oficijelnoj korespondenciji zvali Bosnevi i Bosnal što je na arapskom i  osmansko-turskom jeziku stanovnik Bosne odnosno Bosanac. Interesantno je da Muhammed Hevai Uskufi na dva mjesta u svom čuvenom bosansko turskom rječniku pominje Bosance, a nijednom Bošnjake.

Ono što ne ide u prilog nazivu Bošnjaci je činjenica da je Benjamin Kalaj Austro-Ugarski upravitelj (1882) nad BiH od 1886-1903 punih sedamnaest godina radio na ideji integralnog bosanstva koja se rjeđe  prevodi bošnjaštva i u tom smislu je pomogao formiranje lista Bošnjak 1991. godine na čelu sa Mehmedom Kapetanovićem Ljubušakom i Safvet begom Bašagićem koji je u prvom broju napisao pjesmu „Znaš Bošnjače“ kako bi u romantičnom zanosu okrenuo stanovništvo Bosne prema bošnjačkom identitetu. Za bosanske pravoslavce i katolike se zakasnilo jer su dvojica misionara Bogoljub Teofilo Petranović sa srpske i Božić Klement sa hrvatske strane od 1862. godine  započeli proces srbizacije i kroatizacije bosanskih pravoslavaca i katolika. Sa katolicima je išlo teže jer su  se oni jedini identificirali u određenoj mjeri sa imenom Bošnjak. Na kraju ni bosansko muslimanska ulema, elita i politički lideri nisu prihvatili naziv Bošnjak za svoj etnički i nacionalni identitet a i u narodu se taj naziv nije primio i odbili su Kalaja rekavši mu da ih ne zanima etničko i nacionalno ime već samo vjerska i kulturna autonomija. Iako je teško to reći nakon dolaska Osmanlija bosanski muslimani se nisu identificirali drugačije nego muslimani i donekle Turci i Osmanlije dok su oni bili tu a kad su otišli onda samo muslimani mada su se i za to morali izboriti jer su ih do 1901. godine zvali Muhamedancima. Odbijanjem Kalaja koji nas je sa nazivom Bošnjak htio uvesti u evropske tokove bosanski muslimani ostaju na razini vjerske skupine što nas je koštalo jer na Drugom zasjedanju AVNOJ-a stvorena je Jugoslavija sa šest republika i pet naroda. Da smo prihvatili bošnjaštvo u vrijeme Kalaja mi bismo na Drugom zasjedanju AVNOJ-a bili imenovan narod kao Bošnjaci ili možda već tad bi promijenili taj strani naziv na Bosanac na našem jeziku.

Naziv Bosanac koji je otvoren za sve religije i ateiste kao ime za pripadnost bosanskom narodu i naciji je bio mnogo bolji i uz to je jedini državotvoran. Danas bi imali mnogo bolju i funkcionalniju Bosnu i Hercegovinu da se to uradilo. Međutim na Bošnjačkom saboru 28.09.1993. godine pod sporednom tačkom dnevnog reda bez neke diskusije i glasanja aklamacijom je usvojen naziv Bošnjak a da se građani BiH uopšte nisu pitali koji naziv žele za svoje etničko i nacionalno ime. Da je provedena i minimalna anketa među građanima nesumnjivo je da bi izbor bio naziv Bosanac.

Danas imamo Bosnu i Hercegovinu duboko podijeljenu između tri etnonacijsko religijska identiteta a naziv Bosanac koji je državotvoran i uz to najbolji za pripadnost bosanskom narodu i naciji je u kategoriji ostalih. Mnogi građani Bosne i Hercegovine bi htjeli da izađu iz ove duboke podijeljenosti i smatraju da je afirmacija bosanskog naroda i nacije najvažniji integrativni faktor za očuvanje jedine države koju imaju i spremni su da na sljedećem popisu budu Bosanci ali traže da popis ne može biti navođen što je jedino kod nas urađeno jer je na popisnom listiću stajalo u rubrici etnos/nacija: Bošnjak, Srbin, Hrvat i ne izjašnjava se tako da je to djelovalo sugestivno kako da se pišu što nije u skladu sa naučnom metodologijom i evropskim vrijednostima i pravilima Eurostata. Kod naših susjeda nije bilo navođenja već samo npr., u Srbiji nacionalnost i onda se upisujete prema vlastitom osjećaju pripadnosti. Isto tako je bilo i u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji.

Ideja afirmacije bosanstva koje je u srcima bosanskog čovjeka i samo čeka da se ispolji naišla je na veliki otpor Bošnjaka posebno onih sa jakim islamskim identitetom sa argumentacijom da će se najviše Bošnjaci podijeliti na Bošnjake i Bosance a mnogo manje Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini što Kurtćehajić smatra da je tačno. Ali on  ističe da Bošnjaci bez obzira na brojnost nisu bolje pozicionirani u vlasti od Hrvata kojih je prema zadnjem  popisu tri i po puta manje od Bošnjaka. S druge strane  korist koja bi se dobila sa Bosancima u zavidnom kapacitetu kao novom političkom kategorijom bi bila neuporedivo veća jer Dejtonski ustav ne bi mogao više biti održiv. Morala bi se promjena napraviti u vidu više segmenata u pogledu učešća Bosanaca u vlasti koja bi postepeno BiH vodila u pravcu građanske države. A takvu promjenu bi u tom slučaju snažno podržale EU i SAD. Vremenom Bosanci bi postajali okosnica Bosne i Hercegovine jer šta će neko ko razmišlja da živi u Bosni, da mu djeca i unuci žive u Bosni biti nego Bosanac bez obzira na religiju i raniju etničku i nacionalnu pripadnost. U početku će to ići sporije kod bosanskih pravoslavaca i katolika ali će se vremenom taj proces razvijati na način na koji se sve više muslimana u Hrvatskoj i Crnoj Gori pišu Hrvatima i Crnogorcima islamske vjere. Pravo na naziv Bosanac imaju i svi oni u cijelom svijetu  bez obzira na religiju koji osjećaju da im pripada taj naziv  jer oni svoje korijenske veze sa Bosnom i Hercegovinom vuku iz srednjevjekovne Bosne, Bosanskog sandžaka, Bosanskog pašaluka te Bosanskog vilajeta

Budućnost svih država ex Jugoslavije će ići u pravcu izgradnje nacionalne države po francuskom konceptu nacije državljana kao konceptu budućnosti svih država u svijetu samo će Bosna i Hercegovina bez Bosanaca čak i ako opstane i izdrži ovu duboku etnonacijsko religijsku podijeljenost biti ni na nebu ni na zemlji jer ona ne može nikada postati ni bošnjačka ni srpska ni hrvatska nacionalna država već samo bosanska. A to ne može bez Bosanaca.

Zato akademik Kurtćehajić smatra da trebamo skinuti koprenu sa očiju, prihvatiti historijske greške i resetovati se na prirodne postavke: Bosna i Hercegovina, bosanski narod, bosanska nacija i bosanski jezik a kad se stvore uslovi razmišljati i o vraćanju jedinog pravog imena za naš geopolitički prostor Bosna umjesto kolonijalnog Bosna i Hercegovina koje nam  je uvela AustroUgarska na Berlinskom kongresu.

Selim Bešlagić bivši gradonačelnik Tuzle i počasni član BANUK-a je u svom izlaganju naveo da se nalazimo u vremenu spoznaje kad je Kulin ban preko Povelje Dubrovčanima jasno rekao da je on bosanski ban a savremena genetska istraživanja dokazuju da su Bosanci na području Sarajeva, Maglaja i Tuzle najautentičniji stanovnici Evrope.  Apsurdnost je u tome što smo kroz Dejtonski sporazum izgubili pravo biti Bosanci nego smo se mogli izjašnjavati po etničkim imenima Srbi, Hrvati, Bošnjaci i time izgubili bitku za Bosnu. U ovoj državi postoje ljudi koji se ne mire sa takvim nakaradnim stavovima pa je tako gospodin Salak Faruk kada je htio da upiše u matične knjige sina nacionalnost Bosanac bio odbijen nakon čega je podigao tužbu i uz pomoć advokata Nedima Ademovića dobio spor i povratio Bosance u matične knjige. Greške koje su učinjene moraju se ispravljati i to moramo jasno naznačiti i iznaći najpovoljnija rješenja.

Na kraju je govorio i počasni član akademije Milan Jovičić, koji se deklarisao kao mostarski Sarajlija, Bosanac. U svom izlaganju elaborirao je svoje razumijevanje naroda i nacije i dao svoje gledanje na različite koncepte. Prema njegovom uvidu Bosanac je državljansko-nacionalna odrednica i mogućnost za spas države Bosne i Hercegovine.

Tribinu je moderirala sekretar akademije, Berina Beširović.

Akademik Kurtćehajić o Bošnjacima i Bosancima

0
Akademik Kurtćehajić Vučiću: Nauči šta je suverenitet

Nema nijedan popis do 2013 da su se ljudi iz Bosne izjašnjavali Bošnjacima ni u Osmanskom vremenu ni u Austrougarskom ni u obje Jugoslavije. Popis Austrougara 1879 je imao rubrike Grčki pravoslavci, muslimani, katolici. Isto je bilo 1885, a 1910. godine  je popis grcke pravoslavce preimenovao u srpske pravoslavce nakon odluke o tome 1905. godine. Nas su zvali Muhamedancima do 1901.  godine  kad je uvažen naš zahtjev da nas zovu muslimanima. Ugari su od početka XIV vijeka Povelje bosanskih banova prevodili sa Bosnyak ban. Ugarski naziv  Bošnjak nije se odnosio na narod već za stanovništvo Bosne, jer mi se nismo formirali kao jedinstven narod ni u srednjem vijeku kad je korišten od 1166. godine naziv  Bošnjanin koji je bio poznat samo vladarima i plemićima ali ne običnom puku preuzeli su preko dalmatinskih franjevaca bosanski franjevci i proširili ga među katolicima i zato imamo dokaze za katolike da su se identificirali sa imenom Bošnjak što je njima značilo isto što i Bosanac. Bosanski pravoslavci koje smo u Bosni uglavnom zvali pogrdno Vlasi iako su Vlasi činili samo jedan manji dio bosanskih pravoslavaca nisu se identificirali sa nazivom Bošnjak kao ni bosanski muslimani iako je bilo pokušaja i prije Kalaja u vrijeme Topal Osman paše. Među njima je prednjačio moj pradjed i prvi bosanski novinar Šaćir Kurtćehajić (1844-1872) koji je bio sa 26 godina najmlađi gradonačelnik u historiji Sarajeva ( nikad mu nije stajalo bošnjački novinar do današnjih preimenovanja koje i bosanske banove i kraljeve su počeli da zovu bošnjački) i koristio je u Sarajevskom cvjetniku 1871 naziv Bošnjak ali je što mi je čudno bilo zvao jezik bošnjački. On je sigurno reagovao na dolazak Bogoljuba (Teofila) Petranovića i Božića Klementa u Bosnu 1862.godine  sa zadatkom da srbiziraju  bosanske pravoslavce i katolike ali je taj prvi pokušaj da se teritorijalna odrednica Bošnjak kako su nas drugi zvali van Bosne ( Ugari, Poljaci, Srbi Hrvati koji su bili u Ugarskoj, Albanci  i bosanski franjevci) pretvori u integralno etničko ime za naš narod ali to je propalo jer su se bosanski muslimani vjerski identificirali i donekle kao Turci i Osmanlije dok su oni bili tu. Drugi najveći pokušaj da dobijemo ime Bošnjak je bio u vrijeme Kalaja koji je sa integralnim bosanstvom a rijetko stoji bošnjaštvom krenuo od 1886-1903. godine nije uspio jer su pravoslavci već prihvatili srpski identitet u Bosni a taj proces je uzeo maha i kod katolika u Bosni koji su kočili franjevci koliko su mogli ali je politika koja je dolazila iz Zagreba bila jača a onda je 1900. godine  nadbiskup bosanski Štadler proglasio sve katolike u Bosni Hrvatima. Kalaj je pomogao finansijski list Bošnjak 1891. godine na čelu sa Mehmedom Kapetanovićem Ljubušakom i stvorila se grupa oko njega i Safvet bega Bašagića koja je trebala učiniti promidžbu imena Bošnjak i u prvom broju Bašagić objavljuje predivnu pjesmu Bošnjak da podstakne prihvatanje tog neziva. Međutim naša ulema, inteligencija i politički lideri nisu to prihvatali i na kraju su definitivno odbili Kalaja rekavši mu da ih ne zanima etnički i nacionalni identitet već samo kulturna i vjerska autonomija čime je propao Kalajev pokušaj da nas uvede u evropske tokove sa tim imenom. A sam Bašagić je sebe odlaskom u Zagreb identificirao kao Hrvat islamske vjere. Izmišljena je priča koju akademik Ferid  Muhić forsira da su nam 1906. godine Uredbom Austrougari ukinuli naziv Bošnjak. 1907. godine  nam je Uredbom Austrougarskih vlasti ukinut bosanski jezik ali to je bilo na inicijativu muslimanskih  politickih predstavnika okupljenih u Muslimanskoj narodnoj organizaciji i jezik je preimenovan u srpskohrvatski uz uslov da im se zemlja ne dira ( u to vrijeme su bosanski muslimani bili vlasnici oko 90% zemljišta u privatnoj svojini). I nakon te 1907 bila je sačuvana određena autonomija bosanskoj jezika ali je to definitivno ukinuto 1913. godine na Bosanskom saboru opet na inicijativu muslimanskih poslanika koji su zauzvrat od hrvatskih poslanika  a što su i srpski poslanici prihvatili da im se zemlja ne dira. Tako da je prava istina da mi od dolaska pod Osmanlije nismo izašli iz vjerskog identiteta a na kraju takva je bila priroda islama jer je prva muslimanska zemlja koja je stvorila naciju bila Turska koju je Ataturk proglasio republikom 1923. godine. Ostale islamske zemlje mislim da nisu imale nacionalnu kategoriju do završetka Drugog svjetskog rata. A prvi put mi izlazimo iz vjerske skupine kada su nam komunisti od strane CKSKBiH 1968. godine dali nacionalno ime Musliman  sa velikim M pod ranijim vjerskim identitetom. 1993. godine  a mogli smo to i pred popis 1991.  godine  prvi put smo  slobodno odlučivali o našem identitetu i umjesto da uzmemo naziv Bosanci koji je također bio kao i Bošnjaci teritorijalna odrednica ali kojim su nas tada već drugi zvali  a i mi smo sebe gdje god odemo također  zvali Bosanci uzimamo poluarhaično ime Bošnjak i to samo za bosanske muslimane. Pogledajte Službeni list RBiH od 06.aprila 1994. godine gdje jasno stoji  da Muslimani mijenjaju svoje ime u Bošnjaci u odgovarajućem padežu. Da smo tad uzeli naziv Bosanac koji je inkluzivan za sve bez obzira na religiju danas bi imali oko dvije trećine Bosanaca u Bosni i blizu milion Bosanaca nemuslimana više u dijaspori koji imaju korijene u Bosni a Srbin i Hrvat bi bili strani termini koji se vežu za susjedne države. Jer kad imate Bosance ostali su stranci a ovako je Bosna i svačija i ničija kao po ZAVNOBiH-u što je moglo funkcionisati dok je bila Jugoslavija ali kad se raspala a susjedi su nam novostvorene države Srbija i Hrvatska onda imamo problem sa takvom konstrukcijom.

Volio bih da se ovo razumije. Jasno je da se ne može napraviti inkubacija  preko noći jer smo trideset godina ljude ubjeđivali da su Bošnjaci i da je za bosanstvo potrebno vrijeme sazrijevanja jer i ja sam sam prihvatio šematsku priču na bazi povjerenja prema nekim našim intelektualcima autoritetima i svi smo sličnu mantru pričali. Tek kad sam se ozbiljnije dotakao ovog problema vidio sam da je to mit i da nema uporište u istini i ne bih otvarao ovo pitanje da i danas nije Bosanac za sve u zemlji i inostranstvu mnogo bolje rješenje od postojećeg naziva Bošnjak koje nas uz druga dva etnonacijsko religijska identiteta vodi u podjelu Bosne koju ne možemo zaustaviti ako bi SAD i EU digle ruke od nas. Tada bi nam samo Bosanci svih konfesija bili stub očuvanja Bosne.

A vrijeme će biti najbolji sudija. Mada ne bih volio da budem kao Đordano Bruno kojeg je katolička crkva spalila zbog tvrdnje da je zemlja okrugla jer su smatrali da je pločasta da bi poslije priznala da je Đordano Bruno bio u pravu. Ako Bosne bude bilo ideja bosanstva će prevladati a ako nam Bosna izmakne bit će svejedno kako se zovemo Bošnjaci ili Bosanci jer  ćemo biti evropski Palestinci sa sudbinom da možda nestanemo sa ovih prostora,  a sa našom dominantnom DNK I2 haplogrupom ( jedini je imamo preko 50%) na prostoru ex Jugoslavije  starom 25 hiljada godina na tlu Evrope mi smo među najstarijim evropljanima. Zato smo i dosad opstajali jer nam je korijenje u Evropi toliko duboko da ga je teško iščupati.